Kako šutnja može govoriti?

Oči su prozori duše, kaže se. One, doista, izražavaju naše unutarnje stanje. One kazuju mnogo. I bez pomoći riječi, one kazuju mnogo. Šutnja kazuje mnogo. I to me oduvijek fasciniralo. Kako šutnja može govoriti?

Kada razgovaramo o značajnim događajima koji su se zbili tijekom povijesti, uvijek im pristupamo s dozom poštovanja i divljenja. Tako je slično i s događajima povezanima uz naše živote, događajima koji su, zapravo, obilježili naše živote. Svatko čuva takve događaje u srcu, rado ih se sjeća; ta, to su trenuci koji su usmjerili život ili koji su udarili snažan pečat na određeno razdoblje života. Ukoliko se nađemo pozvani pričati o takvim trenucima, nerijetko se zbunimo, nejasno izražavamo, mucamo, izgovaramo riječi koje se inače ne nalaze u našem svakodnevnom rječniku ili, u krajnjem slučaju, zašutimo. Ti nam događaji toliko znače i toliko imaju veze s našim osjećajima da ih je teško pretočiti u riječi. Zar tako nije uvijek s osjećajima. Malo ih je teško pretočiti u riječi, zar ne? Ili, kad ih već pretočimo, svjesni smo kako to nije baš ono što osijećamo, ali, u nedostatku boljeg izričaja, ostavljamo to što smo napisali. Ukoliko uzmemo isti tekst nakon tjedan-dva, nakon nekoliko mjeseci, nakon godinu-dvije ili više, imat ćemo što iznova napisati, nešto nadodati, promijeniti, pokušati to nekako bolje uobličiti. Verbalna komunikacija tu zna biti problematična. Često bismo s nekim podijelili svoje osjećaje, a kad ono tamo, poteškoća za poteškoćom. Ukoliko nas je stvarno zahvatio osjećaj, više govore neverbalni elementi. Naše oči, naše lice, naš stav, naše ruke… Oči su prozori duše, kaže se. One, doista, izražavaju naše unutarnje stanje. One kazuju mnogo. I bez pomoći riječi, one kazuju mnogo. Šutnja kazuje mnogo. I to me oduvijek fasciniralo. Kako šutnja može govoriti?

Volim tišinu i često je tražim. Teško je pronaći potpunu tišinu u gradu, ali sam sretan i s mjestima gdje se čuje samo cvrkut ptica i šum lišća. To mi je dovoljno. Razmišljao sam o potpunoj tišini zadnjih nekoliko dana. Ne o bilo kakvoj tišini, nego baš onoj totalnoj, tišini koje me je čak pomalo strah. Mrak i tišina. Ništa. Grobna tišina. Sve miruje i sve je utihnulo. Ni disanja, ni meškoljenja, ni kašljanja, ni svjetla. Kad ima svjetla, opet je to drugačije. Odmah imamo neki osjećaj sigurnosti, nije ta tišina toliko ni strašna. Ali u mraku je to nešto posve drugo. Ne znaš što te čeka, zašto se sve smirilo, kamo bi nogu stavio, ne znaš smiješ li se ikud pomaknuti, nisi siguran u svoje osjete… Grobna tišina.

Isus je ležao u grobu. U mraku, tišini, miru. Stražari su čuvali grob. Tko zna jesu li im rekli za Isusove riječi: Nakon tri dana uskrsnut ću! Oni su samo slušali zapovijed: Čuvajte grob tri dana! Možda su se pitali: Zašto samo tri dana ili Zašto moramo čuvati grob, zar čovjek nije mrtav? Doista, čovjek je bio mrtav. Ali Bog nije bio mrtav. Prekinuo je onu tišinu od koje nas hvata najveća jeza, tišinu za koju se mislio kako ju je nemoguće prekinuti. Bio je mrtav, a sada je živ. Kako to opisati? Koje riječi upotrijebiti za hvalospjev životu? Stražari popadaše, a kamen se otkotrlja s ulaza u grob gdje Isus bijaše položen. Tišina smrti je prekinuta. Grob nije više mjesto gdje vlada tišina, tama, mir. On postaje mjesto gdje vlada hvalospjev života namjesto tišine, svjetlo umjesto tame, gdje vlada Mir umjesto mira.

Uskrsnuo je. Grob nije više mjesto gdje su položili mrtvoga Isusa, nego mjesto gdje je Isus uskrsnuo. Nije više mjesto smrti, nego je tamo zavladao život. Aleluja!

Ovo je noć kad je Krist raskinuo okove smrti
I kao pobjednik od mrtvih ustao.
Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje,
Da nismo dobili otkupljenja.
O, divne li pažnje Božje prema nama.
O, neshvatljive li ljubavi Očeve:
Da roba otkupiš, Sina si predao.

(Iz Vazmenog hvalospjeva)