Kad noć zasja k'o dan

Promatram sliku 'Betlehemske zvijezde'. Ona mi je bliska ovih dana. Mjesto u crkvi Rođenja Gospodinova u Betlehemu za koje se drži, prema predaji, da je mjesto Isusova rođenja. Što ta slika znači? Što to mjesto znači?


 _____________ piše: fra Željko

Znači da se Bog doista utjelovio. Označava konkretno mjesto na ovom planetu na kojem se rodilo konkretno dijete koje je, zapravo, Sin Božji. Označava da se Utjelovljenje doista zbilo. Taj čovjek se rodio. Taj čovjek je postojao. Taj božanski zahvat u ljudsku povijest se stvarno zbio. Nedavno pročitah zanimljivu rečenicu koja kaže: "Govoriti o ljubavi je kao plesati o arhitekturi." Pokušat ću malo plesati o arhitekturi...

Nikako sjesti i započeti ono što mi dođe u glavu i srce još prije nekoliko tjedana u trenucima dok sam pokušavao zaspati. Nevjerojatno je kad i kako Bog zalazi u moj život. Mjesta, vrijeme, okruženje, raspoloženje... Sjetih se Starog zavjeta i učenja hebrejskog. Sjetih se vremena dok smo učili i govorili o Presvetom Trojstvu i, posebno, o Kristu. Sjetih se konkretno onog tetragrama kojim su stari Izraelci označavali Onoga koji ih je stvorio, izabrao i izveo iz ropstva. Osjećali su se nedostojnima izgovarati Božje ime. Ono im je bilo toliko sveto i iskazivali su mu toliko poštovanje da se ono nije ni izgovaralo. Prepoznao bih u tome jedan odmak. Koliko god je Bog bio blizak izabranom narodu, ipak je bilo odstojanja. Bog je taj koji je svet, velik i moćan. Čovjek je taj koji je grešan, malen i slab. Izgovoriti nečije ime u ondašnjem shvaćanju značilo je poznavati nekoga do kraja, znati tko je taj netko. Sad mogu shvatiti zašto bi se netko bojao izreći nečije ime. Ovo nije bilo kakvo ime. To je Ime moga Boga. Kako njega mogu spoznati? Zar to nije malo prepotentno s moje strane? Izabrani narod je tako zapisivao tetragram JHWH koji je označavao Onoga koji ih je stvorio, izabrao i izveo iz ropstva, Onoga koji bdije nad njima i koji je njihova zaštita i zaklon, štit i obrana...


Onda, u one dane, započe ples o arhitekturi. Utjelovila se Riječ. Zapravo, Onaj koji bi trebao biti njihov zaklon i zaštita, štit i obrana, je baš sada zatrebao zaklon i zaštitu, nekoga tko će ga štititi i braniti... Svake godine slušam o tim paradoksima Kristova utjelovljenja, naročito o Božiću. Ovo je jedan od njih. Kad samo pomislim da se utjelovio Onaj čije se ime nije smijelo ni izreći, onaj koji je bio visoko iznad čovjeka, neusporedivo moćniji i veći, sav u slavi i sjaju... Utjelovljena Riječ je premostila tu razvalinu između Boga i čovjeka. On je postao malen i neznatan. Došao je na ovaj svijet biti jedan od nas. Njemu možemo reći: "Isuse!" Ili još bolje: "Isuse moj!" On je upoznao nas i mi smo upoznali njega. Maleno dijete, najslabije i najizloženije opasnostima, nemoćno i nesposobno samo se brinuti za sebe, je ipak učinilo nešto veliko. Došlo je na svijet učiniti taj svijet novim. Preobraziti ga. Staviti ga u pitanje. Dati mu odgovore. Približiti ga Bogu.


Izabrani narod je imao svoj Hram u Jeruzalemu. Ono što je bilo specifično, kao i u mnogim drugim religijama, je vrijeme kada se može pristupiti Bogu. U Svetinju nad svetinjama se nije moglo ulaziti kad je kome palo na pamet. Nije tamo mogao ući bilo tko. Postojala je masa propisa kad i kako treba ući u Svetinju nad svetinjama, što treba obući, koju žrtvu prinijeti, tko treba biti ta osoba, kako se treba pripremiti... Opet se vidi toliko poštovanje prema Onome koji jest. Možda i strah da Ga ne bi povrijedili samo svojom ljudskošću, slabošću i malenošću. Toliko propisa i toliko ograničenja, zapovijedi i zabrana, samo da bi se došlo do Onoga koji jest. I to opet ne mogu svi koji hoće.


Onda, u one dane, započe ples o arhitekturi. Bog dolazi u Betlehem. Ne s grmljavinom i vatrometom. Ne s počasnom stražom i velikom pratnjom. Dolazi u gluho doba noći, okružen samo najbližima. A ti najbliži mu se nisu ni u snu nadali. Ona je tek rekla: "Evo službenice Gospodnje!" A on ju je uzeo sebi za ženu. Rađa se u štalici. Odjednom se Bog, kojeg smo navikli doživljavati iza zavjese, pojavljuje na prljavom, neugodnom i ne baš mirišljavom mjestu. Što sa svim onim silnim propisima? I pogledajmo tko mu dolazi, tko mu pristupa u štalici. Dolaze mu pastiri. Oni dolaze vidjeti Boga. Neznatni i vrijedni ljudi, kojima povijest ne zna ni imena ni prezimena, su svjedočili izvanrednom događaju. Bog u štalici. Kojeg li prizora! Kojeg li šoka! Odjednom bez mase propisa i utega na vratu ljudi pristupaju Bogu, klanjaju mu se i štuju ga. U štalici! A Dijete ih gleda. Gleda ih kao dijete. Nevino. Gleda ih onakve kakvi jesu, bez slušanja priča okolo, bez predrasuda, bez premišljanja, nego onako iskreno i fino, bezazleno. I smiješka im se odobravajući njihov posjet, ne gledajući ispod oka što su to obukli i imaju li blata na obući, imaju li podočnjake...


Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost (Ps 139,12). Ta noć zasja k'o dan u povijesti spasenja ljudskog roda. Bog napravi nešto nečuveno i neviđeno i po tko zna koji put iznenadi čovjeka svojim načinom ostvarivanja vlastitih planova. Ja redovito imam svoje zamisli kako trebaju izgledati Božji planovi. Ja redovito pretpostavljam kako bi to trebalo izgledati. I onda iznenađenje! Gospodin dolazi! Plesanje o arhitekturi... On želi biti blizak meni. To je poruka Božića. On želi mene bliskog drugima. To je isto poruka Božića. To vam je ono kad ti tmina u stvari više ne bude tamna i kad ti noć zasjaji k'o dan, a ono kad je mrak i tama tebi je svjetlost...