Teologija nam je od bitne pomoći u shvaćanju hoda Boga s čovjekom kroz povijest. Ona u taj hod donosi i razjašnjava mnoge nepoznanice i bistri pogled zamagljen slojevitošću i isprepletenošću čovjekova hoda kroz povijest.
___________piše: fra Bojan
Smatram da se danas više nitko objektivan i ozbiljan ne usudi nijekati znanstvenost teologije i da je nitko ne misli i ne smatra drugotnom u odnosu na, primjerice, prirodne (eksperimentalne) ili pak filozofske znanosti. Teologiju se može shvatiti i otkriti kao znanost koja je na svojevrsni način objektivni iskaz o Bogu (ukoliko to doista može i biti), koji se objavljuje u povijesti, a Biblija mu bilježi utjelovljenski trag i govor. Teologija nam je od bitne pomoći u shvaćanju hoda Boga s čovjekom kroz povijest. Ona u taj hod donosi i razjašnjava mnoge nepoznanice i bistri pogled zamagljen slojevitošću i isprepletenošću čovjekova hoda kroz povijest. Raduje činjenica da su danas naši filozofsko-teološki fakulteti u Hrvatskoj brojni svojim studentima i da taj mladi žar teološke misli koji ima potencijal razviti se, može oblikovati suvremenu teologiju koja, nadamo se, neće zaboraviti svoje temeljne (fundamentalne) postavke, jer to i ne može, ako želi ostati kršćanskom-katoličkom teologijom.
No dok s radošću ulazim u taj teološki govor, u meni se – mogu biti slobodan u izrazu – pojavljuje određeni strah koji, treba reći, nije neopravdan. Taj strah proizlazi iz susreta sa teolozima koji pomažu zamagljivanju teološke misli, koja je pročišćena naukom Crkve. Takvih teologa može se susresti podosta u misli koja je obilježila prošlo stoljeće, ali ih se može pronaći i u sadašnjem vremenu. Dobivam dojam da u nedostatku snage vlastite teološke riječi, prilaze kakvim senzacionalnim komentarima. Obrušuju se –da navedem primjer– na disciplinu Crkve poput vremenu neodgovarajućeg celibata, na ostavku pape nakon pojedinih zločina od strane crkvenih službenika, na ređenje žena naglašujući jednako dostojanstvo i poslanje zajednice krštenika, i tko zna kakvih još, naglašavam, disciplinskih mjera. Mlad sam student teologije, ali smatram opravdanim pitati se: može li, smije li Kristova Crkva ishitreno ići u odluke za koje se opravdano može misliti da su nijekanje bogate baštine koju nam namriješe svijetli tragovi nauka i življenja Crkve?
Postojanost nauke, pa i discipline života koju baštini Crkva, veoma je važna za njezin hod u duhu Kristova Evanđelja. Uostalom, koji se siguran nauk mijenja? Pozivati na krilaticu upravo „znanstvenosti“ teologije i na slobodu teološkog mišljenja, ne može i ne smije biti stvar trenutka, i toga je svjesno učiteljstvo Crkve. Znanstvenost ne dopušta zlouporabu slobode kako u drugim znanstvenim promišljanjima tako ni u teološkim. Za slobodu sam u teološkim promišljanjima svakog teologa, jer po tome on razvija svoju intelektualnu stručnost i spremnost suočiti se sa problemom čitanja znakova vremena i adekvatnih odgovora na njih, ali uviđam da je nužno biti spreman staviti svoje razmišljanje na provjeru Učiteljstvu Crkve koje ima dati svoj sud. To je sloboda koja oslobađa, jer je ona svjedok ljubavi prema Tijelu Kristovu, prema Crkvi.
Sloboda teološkog mišljenja, ukoliko nije snažna u poniznosti, može biti sklizak teren koji može donijeti određene razdore u samoj Crkvi, a znamo da je Krist molio „da budu jedno“ (usp. Iv 17, 21). Sluga Božji papa Ivan Pavao II. piše u „Uvodu“ u Katekizam Katoličke Crkve, kako je Gospodin povjerio svojoj Crkvi čuvati fidei depositum (polog/temelj vjere), što ona neprestano i čini. Odatle pravo i Učiteljstvu u prosudbi nad slobodnim teološkim promišljanjem jer je ona čuvarica pologa vjere i jedinstva. „Tko sa mnom ne sabire, rasipa“ (Mt 12, 30b), riječ je Isusa farizejima koji njegov nauk ne smatraju prikladnim, iako je bio itekako jasan i za mnoge „tvrda besjeda“. I danas Krist ponavlja te riječi onima koji ne doprinose zajedništvu Crkve zbog svoje oholosti, izvora svakoga grijeha. Ne doprinositi zajedništvu i jedinstvu Crkve znači ne sabirati s Isusom, tj. znači rasipati, ali rasipati sa sviješću i odgovornošću znači djelovati protiv Crkve i njezina nauka. Pozivi na sazivanje novoga Koncila mogu biti legitimni, ali oni nisu na dobrom temelju ako se krivo tumači prethodni, naime Drugi vatikanski, koji je jasno dao odgovor, a nudi ga i danas, na znakove vremena (signa temporum) i na potrebno posadašnjenje (aggiornamento) otajstvene prisutnosti Boga sjedinjenog sa svojim narodom u suvremenom svijetu. Već spomenuti papa Ivan Pavao II. u svojoj Apostolskoj konstituciji o katoličkim sveučilištima „Ex corde Ecclesiae“, jasno govori kako katolička teologija koja je poučavana u potpunoj vjernosti Svetom pismu, Predaji i Učiteljstvu Crkve, ima snagu pružiti jasnu spoznaju evanđeoskih načela koja će obogatiti značenje ljudskog života i pružati mu dostojanstvo (usp. br.20). Ostati na tragu nauka Crkve ne znači izgubiti slobodu mišljenja. Naprotiv, to znači očistiti i darovati joj novu snagu, snagu Duha Svetoga kojega je Krist ostavio svojoj Crkvi, Duha koji je kadar preko nauke djelovati na svijet te i u našem vremenu izvoditi promjenu obogaćujući ljudski život i darivajući mu novo dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. Spomenute disciplinske mjere ne proizlaze iz samovoljne „kuhinje“ vatikanske diplomacije na čelu s papom. One žele biti odgovor konkretnom čovjeku da njemu upućen poziv daruje zajednici u kojoj se miče, živi i jest (usp. Dj 17, 28). U tom smislu celibat proizlazi iz činjenice i svijesti: „Znam kome sam povjerovao“ (2 Tim 1, 12); autoritet pape i biskupa može se utemeljeno iščitavati iz Kristovih riječi apostolu Petru: „Tebi ću dati ključeve kraljevstava“ (Mt 16, 19), ili pak: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 22b -23). Nije li moguće u takvom poslanju pape i biskupa vidjeti i snagu vaganja i zaključivanja našeg teološkog mišljenja; i ne bi li trebalo pitanje ređenja žena za prezbitere razumjeti iz pavlovske definicije: „Različiti su dari, a isti Duh“ (1 Kor 12, 4)?
Želim rasti u teološkim spoznajama, ali u otvorenosti i poniznosti pred Istinom, a ne se prepustiti modi mišljenja, pa i s rizika da ovakvim razmišljanjima mogu biti nazvan 'teologofobom'. Volio bih doista rasti u teologiji, ali iznad svega želim rasti u poniznoj vjeri i biti poučljiv pred Istinom. Uvjeren sam da biti na tragu nauka Crkve znači biti svjedok, čuvar, tumač i prenositelj Radosne vijesti čiji se žar ne smanjuje među mladim naraštajem. Zato želja mi je da s našim mladim teolozima s početka članka sve jasnije prepoznajem i da se spremno oduprem „nekom drugom evanđelju“ (usp. Gal 1,6).
