Ovaj me surovi zimski dah podsjetio na jednog čovjeka uskog lica i čekinjaste brade, koji je svojim ponašanjem znao izazivati podsmijehe.
_____________ piše: fra Dalibor
Koliko se sjećam, uvijek je nosio svoj zeleni džemper, olinjali kaput i iznošene hlače. Živio je u osami, na kraju grada. Kad biste prošli kraj njega, mogli biste čuti njegovo tiho nerazumljivo mrmljanje. Malo čudan i definitivno neobičan čovjek. Imao je neobičnu naviku: svakog bi dana u određeno vrijeme odlazio na željeznički kolodvor. Tamo bi stajao i promatrao peron, na kojem bi se pojavio vlak. Pogledom punim iščekivanja pratio bi netom pristigle putnike. Kad bi prolazili kraj njega, on bi se u svakog od njih dobro zagledao. Kad bi "provjerio" i posljednjeg putnika, pomalo bi razočarano potresao glavom. Ponekad bi mu netko od službenika podrugljivo dobacio: "Još ga nema, je li?", ali starac bi se bez riječi okrenuo i, kroz kišu ili snijeg, i vratio u svoju osamu. Nekad bi i zastao te zamišljeno gledao u pod. Kao da se zbunio. Te smo ga godine posljednji put vidjeli.
Nakon nekog smo vremena sasvim slučajno saznali da je starac imao sina koji se nikad nije vratio iz rata. Proglasili su ga nestalim. Tako su bar u pismu napisali nesretnom ocu, ali on nije htio vjerovati u onaj komad službenog papira. Starac je u sebi znao da se sin jednog dana jednostavno mora vratiti. Ta gdje će drugo. Stari je otac čekao i čekao. Godine su prolazile. Žena mu je umrla, a zbog njegove su ga tvrdoglavosti i prijatelji napustili. Oni su bili u pravu, ali on ih nije htio poslušati. Odlaziti dan za danom na kolodvor bio je nerazuman i besmislen čin. Uvijek je čekao isti vlak, jer je čuo da vlak dolazi iz onog mjesta u kojem je njegov sin nestao. Ali svaki starčev dolazak bio je uzaludan. Uostalom, i on sam je bio malo čudan i definitivno neobičan.
Prisjetih se onog čudnog svata upravo sad pred Božić. Na samom smo kraju adventskog vremena. Riječ "advent" znači dolazak. Tko je to od nas toliko uporan da bi dan za danom odlazio na kolodvor i čekao povratak Sina? U odnosu na starca, mi smo u prednosti. Znamo da će "naš" Sin sigurno doći. On se čak i osobno najavio. Mi ne čekamo nešto neodređeno. Nešto nesigurno. Poznajemo Onoga koji dolazi. Ne moramo se bojati da će vlak zakasniti ili da će nešto spriječiti njegov dolazak. Zašto onda ne idemo na kolodvor? Zašto nemamo vremena? Vjerojatno u sebi osjećamo približavanje vlaka. Sat neumorno i tvrdoglavo otkucava. Ubrzo će preko zvučnika odjeknuti: "Pozor! Vlak dolazi…" Ali što ako nas ne bude na tom peronu? Osamljeni starac je imao najmanje razloga da čeka sina, ali, kad bi stigao vlak, uvijek je spremno čekao na peronu. Obasjani svjetlom Sunca s visine imajmo na umu da došašće ne traje samo četiri tjedna nego cijeli život. Bog dolazi. Došašće traje. Ne postoji mjesto na ovom svijetu koje ne bi moglo postati Betlehem. Ne postoji ljudska štala koju bi Bog zaobišao.
