Igra skrivača

Ne treba puno tumačiti kako je život zamršen i kako se ponekad teško izvući iz zamki u koje upadamo. Nerijetko te zamke postavimo mi sami.

Igra skrivača. Pitam se, smijemo li tako opisati naše ljudsko postojanje u ovom kutku svemira. Što sam god stariji, pa usudim se reći i iskusniji, shvaćam da život i nije tako jednostavan. Više mu pristoji opis: labirint. Igra skrivača u labirintu. Ovo postaje zanimljivo. Pokušajmo baciti pogled unatrag. Baš na čitav svoj život, na sjećanja koja su nam se urezala u pamćenje. Ima onih na koja smo ponosni, ali i onih kojih se stidimo. O prvima rado pričamo, a o drugima ne. Kad je riječ o prvima, ne skidamo osmijeh s lica. Kad je riječ o drugima, nerijetko se zacrvenimo. Ipak, postoje ljudi s kojima dijelimo dobre i loše dane. Nazovimo ih našim suigračima u igri skrivača u labirintu. Dakako, tu su i protivnički igrači. Ali, ostanimo mi kod naših suigrača. Njih rado nazivamo svojim prijateljima. Njih nema baš previše, barem ne onih za koje se usuđujemo reći da su nam dobri prijatelji, a ne tek samo poznanici. A znamo kako je s najboljim prijateljima. To je jedan čovjek. Eventualno dva. Svaka čast onima koji ih imaju i više. No, bilo kako bilo, oni su ti s kojima dijelimo i jedna i druga sjećanja. Oni su ti pred kojima nastojimo imati što manje tajni. Tajne. Svi ih imamo. Zašto? Pa, Bože moj, svatko se nastoji prikazati u najboljem mogućem svjetlu u svakom trenutku. A jasno je da život nije savršen. Iluzorno bi bilo i pomišljati da život može biti savršen bez ijedne mrlje u dosjeu, bez ijedne pogreške, bez ijednog krivog poteza. E, za sve ovo nabrojano, nismo baš previše raspoloženi razgovarati sa svakim. Razumljivo. Takve se informacije mogu iskoristiti u svakakve svrhe. Zato oprezno pazimo kome i kada ćemo nešto takvo reći. Tajne. Tko zna kako bi svijet izgledao da nema tajni? Kako bi društvo tada funkcioniralo? Pitam se…

Što znači biti najbolji prijatelj? Fraze: Dao bih život za njega/nju! Dao bih bubreg za njega/nju! Učinio bih sve za njega/nju! Sve poznato. Ja idem pisati o jednoj drugoj dimenziji. Biti bez tajni pred nekim. Kad se čovjek razotkriva, skida naslage šminke koju je tako revno i dugotrajno nabacivao na svoju ličnost. Skrivanje, bacanje pod tepih, laži, bježanje, uljepšavanje istine, izmotavanje… Sve su to alati koje koristimo na skeli pri radu na oblikovanju našeg imidža pred drugim ljudima, ali i mnogi drugi. Zanimljivo je s druge strane da, ukoliko se poželimo nekome približiti, s nekim se zbližiti, pribjegavamo posve suprotnim mjerama. Odnosno, mjeri. Istini. Otkrivamo detalje o sebi za koje nitko drugi ne zna ili za koje zna vrlo malo ljudi. Tako valjda dajemo do znanja dotičnoj osobi da nam je važna u životu, da je cijenimo, da joj vjerujemo. I tako se gradi odnos. Što manje tajni, to je čvršća veza. Što više istine, jače su karike. Ipak, neke stvari ostaju vječno tajne. Valjda se previše bojimo reakcije druge osobe pa ipak radije te neke detalje ostavimo za sebe. Ili ne?

U toj fazi me jako fascinira ispovijed. Tamo smo spremni reći sve, ali baš sve, apsolutno sve. To je događaj u kojem se susreću tajna i istina. I u istom trenutku su obje jednako važne. Ispovijed ostaje tajna, a istina dolazi do punog izražaja. Kako divno iskustvo! U fazi kad smo pred nekim bez tajni, kada smo obučeni u golu istinu možemo reći da smo nekome dali do znanja da je on/a naš najbolji prijatelj/ica. U ispovijedi se susrećemo sa svojim Bogom, Ocem, Bratom, Prijateljem. U stvari, kad smo bez tajni pred nekim, onda ga želimo nazvati i ljepšim imenom. Nije nam više prijatelj. Tada nam se to čini suviše običnim nazivati takvu osobu prijateljem. Brat. Sestra. Suprug. Supruga. No, ispovijed je nešto posebno. Istina u punom zamahu, istina koja oslobađa (usp. Iv 8, 32) Istina koja udara biljeg na naše prijateljstvo, i više, na sinovstvo Božje.