Duh biva shvaćen u prvoj kršćanskoj zajednici kao onaj koji daje pravu sliku o Bogu. On će, prema Isusovim riječima, »upućivati u svu istinu« (Iv 16,13) a to znači da svaki korak života vjere mora biti prožet njegovim djelovanjem.
_________piše: fra Bojan
Ukoliko želimo promotriti i prikazati važnost Duha Svetog u životu prve kršćanske zajednice potrebno je vratiti se na njihove izvorne tekstove koji svjedoče o događajima Duha, a nalaze se prvenstveno u biblijskoj knjizi Djela apostolskih koja predstavlja svojevrsni kompendij načina života na razini Duha Svetoga. Sama Djela upravo započinju i na početak svojeg govora o zajednici stavljaju događaj silaska Duha Svetoga (Dj 2). Očekivanje Duha postaje prvotni motiv okupljenosti zajednice vjernika u Krista koji je uzašao obećavši dar Očev. Ta okupljenost svjedok je veličine dara i legitimnosti koje on čini u njima – od znatiželjnika o vremenu posljednjeg časa Duh, zahvaćajući svojim silaskom, stvara svjedoke sve do kraja svijeta (usp. Dj 1, 7-8). Svjedočanstvo Kristovih učenika tako biva neodjeljivo od dara Duha Svetoga, budući da je Duh taj koji ih pokreće, nosi i koji im daje zboriti istinu očitu u djelima ljubavi – govoru koji razumije svatko. Povezanost, očitovana u razumljivosti govora ljudi zahvaćenih Duhom, predstavlja za prvu kršćansku zajednicu snagu navještaja. Ta snaga, koja je plod i trag duhovskog događaja u njima, tjera ih naviještati Krista Uskrsloga svima jer Krist je svojim djelom spasenja otkrio Boga koji se zauzima za čovjeka te mu nudi udioništvo u svojem božanstvu, tj. obdaruje ga svojim sinovstvom. Stoga, primanjem Duha ne samo da učenici primaju legitimitet naviještanja nego i sami postaju dionici božanske sudbine.
Nadalje, govor o Duhu u prvoj zajednici navodi nas na otkrivanje Duha kao onoga koji je animator života prve Crkve. Duh je njezin spiritus movens. On Crkvu poziva na korak naprijed, otkriva i daje sigurnost tome koraku čineći od prošlosti prostor memorije, spomena, koji postaje, na otajstven način djelovanjem upravo Duha, snagom za novo koračanje. Nisu rijetki izričaji Djela apostolskih: »reče Duh« bilo Filipu, Petru ili drugim pojedincima zajednice (usp. Dj 8,29; 10,19, 11,12; 13,2) čime se upravo želi istaknuti važnost njegove uloge u životu Crkve. Poslušnost Duhu pripada temeljima identiteta okupljenih oko Krista. Govor Duha otvara prostor djelovanju utemeljenom na poslušnosti njegovu glasu, do te mjere da poslušnost Duhu često lomi naše slike o Bogu. Naime, Duh biva shvaćen u prvoj kršćanskoj zajednici kao onaj koji daje pravu sliku o Bogu. On će, prema Isusovim riječima, »upućivati u svu istinu« (Iv 16,13) a to znači da svaki korak života vjere mora biti prožet njegovim djelovanjem. Ta se prožetost događa u otvorenosti promjeni, sada čak i promjeni svoje slike o Bogu. Duh otkriva Boga milosrđa, uvodi u odnos s Njim posredujući dar praštanja čineći novost života u vjerniku.
Odnos prve kršćanske zajednice prema Duhu Svetom, očit iz spomenutog, pokazuje kako je Duh Sveti u toj zajednici shvaćen i poznat kao stvarna i živa osoba koja (su)djeluje u životu Crkve. Život Crkve ovisi o Duhu. Nema Crkve bez Duha. On je okuplja, vodi, posvećuje, čini prostorom susreta Boga i čovjeka. Stoga, angažirani život pojedinca u Crkvi pretpostavlja suradnju s tim Duhom. Apostoli su svojevrsni primjeri takve suradnje kad svoj rad i djelovanje u potpunosti stavljaju Duhu na raspolaganje. Njihove su životne snage stavljene u službu Duha i time one nisu oslabljene nego, dapače, postaju još snažnije, djelotvornije i odvažnije. Snaga djelovanja prve Crkve nisu dakle njihove sposobnosti i sile, njihovi pastoralni planovi i projekti, njihove zamisli i ideje, nego Duh Sveti koji daje »bȉti« zajednice.
Duh Sveti, u prvoj Crkvi, shvaćen je kao onaj koji uspostavlja zajednicu dajući joj kvalitativnost odnosa. Duh tako uspostavlja novost odnosa, ukida razdjelnicu poštujući raznolikost koja biva prožeta do mjere bratstva. Različitost darova u prvoj zajednici danih Petru ili Pavlu, Filipu ili Matiji, nije prepreka zajedništvu nego upravo ta različitost postaje putem njegova ispravnog shvaćanja. Stoga, Duh je toliko moćan da od različitog ne čini uniformno, nego iz različitog čini jedinstveno. Samo zbog toga moguća je povezanost prve zajednice različite po mentalitetima, povijesnim kontekstima pojedinaca, pozivima, a osobito primljenim darovima. Otvorenost snazi jedinstva, koja se očituje u djelovanju Duha, (p)ostaje i danas jedinim putem izgrađivanja bratstva koje živi i postoji samo na razini Duha.
