Marijina ljudskost je tako privlačna. Ona me uvijek iznova oduševljava i privlači. Jedno ljudsko biće je doprinijelo tako velikom Božjem planu.
___________piše: fra Željko
Nešto krhko i slabo, ponizno i maleno je sudjelovalo u nečemu dotad neviđenom, rođenju Sina Božjega. Djeca su mi isto tako fascinantna. Iako me nekad znaju izbaciti iz takta svojom vriskom ili plačem u crkvi, ipak ih ne mogu ne voljeti. Ona su tako nezaštićena i slaba, malena i potrebita drugoga. Dijete treba drugoga, a taj drugi se savršeno očituje u osobi majke. Uz majku dijete izgleda kao da uopće nije druga osoba. Izgledaju kao jedno.
Tolike ikone i slike Bogorodice s Djetetom upravo tako izgledaju – kao jedno. Na mnogima od njih je očitovana tolika nježnost i povezanost Majke i Djeteta. Kako li je to bilo biti Majkom Sina Božjega? Ljubav Majke i Djeteta često zapanjuje i iznenađuje, često prelazi granice i postavlja nove standarde. Marija je imala samo jedno Dijete, pa ga je mogla (da se našalimo) i razmaziti, uputiti svu ljubav koju majka može ponuditi na samo jedno dijete. No, da se razumijemo, majci nije problem ponuditi istu ljubav i petnaestoro djece. No, s križa Sin jedinac predaje Majku svim ljudima preko Ivana riječima: Evo ti majke! Biti potreban drugoga. To znači biti nesavršen i ovisan. To danas nije baš popularno. Svi bi htjeli biti što više neovisni i što više samostalni. U susretu sa Sinom i Majkom rado priznajem da sam slab i ovisan, da trebam njihovu prisutnost, da trebam Drugoga. U osobi Isusa Krista pronalazim jakost koja je uspjela nadvladati napasti i ljudske slabosti. Na mjestu Maslinskog vrta pronalazim njegovu tjeskobu i strah koju polaže u Drugoga i stavlja se na raspolaganje Drugome. U Nazaretu nalazim isto raspoloživost čovjeka, stavljanje na raspolaganje ljudskih sposobnosti i talenata koliko god bili krhki i slabi, mladi ili nesigurni. Budi volja tvoja i Neka mi bude po Riječi tvojoj odzvanjaju na ta dva mjesta i odzvanjaju u meni.
Majka je osoba koja voli i koja je umilna (tako se zove ikona na kojoj se Bogorodica i Dijete dodiruju licima, na kojoj se Majka i dijete miluju). Mariju volim promatrati kao takvu, koja miluje svoje dijete. U toj slici postoji nešto toliko ljudsko i toliko blisko čovjeku. Osoba Marije nije sanjarenje o majci koja me miluje ili koja mi je blizu. Ona jest majka koja me miluje i koja mi je blizu. Ona je ta kojoj smijem reći Majko naša ili osobnije, Majko moja. Ako nekoga oslovljavaš s majkom (osim one koja te tjelesno rodila), ta žena mora biti nešto posebno. Prvo je moraš osjetiti majkom. Moraš je doživjeti majkom.
Marijo, daj da te doživim i osjetim tako da te mogu nazvati Majkom... Ne jednom! Ne deset puta! Kao pravo dijete ja bih to stalno. I onda još češće od tog stalno...
