Znak ili marketinški trik?

Isusova čudesa su samo znakovi koji ga prate i potvrđuju njegovu božansku snagu, probuđujući vjeru ljudi, a ne iznuđujući. U Ivanovu evanđelju evanđelist baš za čuda koristi grčki izraz semeia, što bi značilo znakovi.

Današnje evanđelje (Lk 4, 21-30) nastavak je drugog dijela evanđelja prošle nedjelje (Lk 4, 14-21). Isus nakon izbivanja iz zavičaja dolazi u svoje selo Nazaret i sudjeluje na subotnjem bogoslužju. Čita odlomak iz knjige proroka Izaije (Iz 61, 1-2a) o prorokovu pozivu i tumači je tako što obznanjuje da se Pismo na njemu ispunilo. Njegovi sumještani su ga gledali zapanjeno. Početno čuđenje i divljenje brzo se pretvorilo u odbacivanje. Čuli su što je učinio Kafarnaumu, željeli su da i u svom mjestu učini isto, željeli su da ono što su čuli o njemu potvrdi čudima i u svome selu. Kao da nisu mogli vjerovati da je to onaj isti mladić koji je do neki dan živio s njima u malom galilejskom selu. Poznavali su ga kao sina Josipa i Marije, njihovih sumještana, ljudi nižeg društvenog statusa. On je za njih i dalje bio mladić bez nekog većeg obrazovanja koji se bavio tesarskim zanatom. Prema njihovim kriterijima on nije mogao biti prorok i to ih je sablažnjavalo Isus im na to izlaže kao su starozavjetni proroci Ilija i Elizej također bili neprihvaćeni u svom zavičaju. A u današnjem prvom čitanju slušamo kako Bog poziva proroka Jeremiju i priprema ga za teškoće na koje će kao prorok naići u svom narodu (Jer 1, 4-5. 17-19). Slušatelji u sinagogi gnjevni izbacuju Isusa iz grada i žele ga strmoglaviti niz liticu, no on odvažno prolazi između njih i odlazi iz njihova mjesta.

U današnjem evanđeoskom odlomku Luka nam sažima čitav Isusov život, tj. uspjeh i neuspjeh njegova navještaja Božjeg kraljevstva. Gdje god da je došao sustao se s velikom nevjerom svojih slušatelja. Oni isti ljudi koji su ga nakon viđenih čuda htjeli proglasiti kraljem odrekli su ga se i tražili da se razapne.

Sa sličnim problemima se susrećemo i mi danas. Pokušavamo Boga staviti u nekakve svoje okvire, vidimo ga onako kako to mi želimo, ne prihvaćajući Boga onako kako nam ga objavljuje Isus. Mnogi trče za nekakvim seminarima, velikim duhovnim vođama, zatvorenim karizmatskim zajednicama, traže od Boga ozdravljenja, čudesa…, zapravo, kao da prisiljavaju Boga da to učini, a ako ne učini sav njihov svijet se ruši. Stav jednog kršćanina ne bi smio biti takav. Isus je za vrijeme svoga javnog djelovanja učinio mnoga čudesa, ali ona su bila u službi navještaja Kraljevstva Božjeg, ona su samo znakovi koji prate Isusa i potvrđuju njegovu božansku snagu, probuđujući vjeru ljudi, a ne iznuđujući. U Ivanovu evanđelju evanđelist baš za čuda koristi grčki izraz semeia, što bi značilo znakovi.

Umjesto prazne utrke za senzacijama molimo Boga da nam podari dar vjere da možemo spoznati i prihvatiti Božju volju koja se ne shvaća ljudskom logikom, nego se prihvaća vjerom!

Bog je i danas s nama na poseban način, koji nam se možda i čini svakodnevnim. On je s nama u liturgiji Crkve, osobito u euharistiji gdje nam progovara svojom riječi i daje nam se za hranu za život vječni. Pokušajmo u toj činjenici produbljivati svoju vjeru i sakramentalnim životom biti što bliže Bogu i jedni drugima.