Mnogi problemi nastaju nepoznavanjem. Nepoznavanje jest u odnosima izvor straha i nesigurnosti, zatvorenosti i ranjivosti te tako priječi naš pristup drugima i zatvara nas u same sebe.
Naš se život često svede na obveze. I ako bi doista analizirali naš svakodnevni govor onda bismo naišli upravo na riječi „moram“ ili pak „trebam“ kao one najzastupljenije u našem vokabularu. Te dvije riječi čine najčešću temu naših razgovora. Pripovijedamo o onome što moramo (npr. riješit ispite, ići na posao, ustati nedjeljom na Misu…), a da se pritom rijetko upitamo razlog toga, odnosno koji je uzrok naših moranja ili trebanja. Postaviti si to i takvo pitanje u religijskom, nama prihvaćenom, govoru kršćanske duhovnosti označava se riječju ispit savjesti u kojem stavljamo sebe, svoje dvojbe i odluke, traženja i nalaženja, htijenja i moranja pred sebe. U takvom jednom zbivanju sebe pred sobom dobro je postaviti već spomenuto pitanje: koji je uzrok mojega „moram“?
Znamo da je današnji naš dan već određen našim postupcima, i da zakon uzročnosti djeluje najočitije u svakome od nas. Od zakona uzročnosti teško da nas tko može osloboditi, ali zašto bi to i trebalo učiniti budući da ukinuti taj zakon znači ukinuti i slobodu? Sloboda izbora pretpostavlja odgovornost slobodnog, a odgovornost slobodnog se očituje kroz savjesno izvršavanje ovih svojih moram i trebam. I u životu nas koji se zovemo kršćanima često se čuje riječ kako je to isto kršćanstvo (koje, treba naglasiti, postaje ideologija ukoliko nije življeno) teret i kako i ono potpada pod moje „moram“ i moje „trebam“. No, je li zaista to tako?
Mnogi problemi nastaju nepoznavanjem. Nepoznavanje jest u odnosima izvor straha i nesigurnosti, zatvorenosti i ranjivosti te tako priječi naš pristup drugima i zatvara nas u same sebe. Ta zatvorenost ne dopušta nam rast kako na psihološkoj, tako i na duhovnoj razini, pa vrlo često ostajemo samo djetinjasti ljudi koji nisu svjesni ni svoje slobode, a ni svoje odgovornosti. Slažem se, i može se opravdano reći kako je kršćanstvo moram i trebam, ali jednako treba reći kako to moranje i trebanje proizlazi iz same naravi kršćana. To nam govori na svoj specifičan način evanđelje današnje, 14. nedjelje kroz godinu. Naime, Isus u svojem pozivu nasljedovanja simboličnom broju učenika koji označava izabranike Božje (a opravdano se i mi možemo vidjeti takvima) naznačuje elemente ili obveze koje taj hod podrazumijeva. Obveze koje Isus ostavlja svojim poslanicima su: „Molite“, „Idite“, „Ne nosite“, „ne pozdravljajte“, „recite: Mir“, „ne prelazite“, „kazujte im: Približilo se kraljevstvo Božje“!
No, jesu li te obveze prepreka na putu ili pak pomoć? Kako nam uopće, nešto zapovjeđeno može pomagati? No, ipak ovdje obveze, to moram i trebam, u Isusovu smislu nisu cilj same sebi. Ukoliko se više zamislimo nad tim imperativima shvaćamo kako oni postaju dio onih koji navještaju. Jer kako oni koji su poslani biti Kristovi mogu bez razgovora s njim (molitva)? Kako oni koji su poslani naviještati radosnu vijest mogu čekati u svojim problemima i slabostima? Kako oni koji su poslani pronijeti svijetom Istinu mogu u sebi nositi lažne sigurnosti ovoga svijeta? Kako se oni koji su poslani svima smiju zaustavljati samo s nekima koji su im 'po guštu'? Kako oni koji su poslani širiti Mir mogu biti u sebi nemirni? Kako oni koji poznaju istinitost poruke Učitelja mogu prelaziti na neko drugo evanđelje koje je praćeno senzacijama? Kako pak oni koji upućuju na nebo mogu živjeti zemaljski?
Nasljedovanje Isusa podrazumijeva ovo, ali ne iz svijesti moraš i trebaš već iz svijesti želim i hoću jer drugačije ne znam i ne mogu. Dokle god se ne dogodi ta promjena, preobrazba iz moraš u želim i iz trebam u hoću, bit će nam teško shvatiti Isusov govor o nasljedovanju i smatrat ćemo ga tvrdom besjedom -životom koji je neostvariv. Isus ne prisiljava jer njegova riječ - Evanđelje - je sloboda izbora života po Božju, ali taj život po Božju podrazumijeva hod već utabanim putem (tradicija). Taj put je put i one sedamdesetdvojice učenika iz današnjeg evanđelja koji razlog svoje radosti pronalaze u Bogu koji njihova imena zapisa na nebesima. I naša su imena zapisana u dlan ruke Njegove (usp. Iz 49,16), ali je na nama hoćemo li svjedočanstvo svoje radosti prihvatiti kao obvezu ili kao poslanje?
Znamo da je današnji naš dan već određen našim postupcima, i da zakon uzročnosti djeluje najočitije u svakome od nas. Od zakona uzročnosti teško da nas tko može osloboditi, ali zašto bi to i trebalo učiniti budući da ukinuti taj zakon znači ukinuti i slobodu? Sloboda izbora pretpostavlja odgovornost slobodnog, a odgovornost slobodnog se očituje kroz savjesno izvršavanje ovih svojih moram i trebam. I u životu nas koji se zovemo kršćanima često se čuje riječ kako je to isto kršćanstvo (koje, treba naglasiti, postaje ideologija ukoliko nije življeno) teret i kako i ono potpada pod moje „moram“ i moje „trebam“. No, je li zaista to tako?
Mnogi problemi nastaju nepoznavanjem. Nepoznavanje jest u odnosima izvor straha i nesigurnosti, zatvorenosti i ranjivosti te tako priječi naš pristup drugima i zatvara nas u same sebe. Ta zatvorenost ne dopušta nam rast kako na psihološkoj, tako i na duhovnoj razini, pa vrlo često ostajemo samo djetinjasti ljudi koji nisu svjesni ni svoje slobode, a ni svoje odgovornosti. Slažem se, i može se opravdano reći kako je kršćanstvo moram i trebam, ali jednako treba reći kako to moranje i trebanje proizlazi iz same naravi kršćana. To nam govori na svoj specifičan način evanđelje današnje, 14. nedjelje kroz godinu. Naime, Isus u svojem pozivu nasljedovanja simboličnom broju učenika koji označava izabranike Božje (a opravdano se i mi možemo vidjeti takvima) naznačuje elemente ili obveze koje taj hod podrazumijeva. Obveze koje Isus ostavlja svojim poslanicima su: „Molite“, „Idite“, „Ne nosite“, „ne pozdravljajte“, „recite: Mir“, „ne prelazite“, „kazujte im: Približilo se kraljevstvo Božje“!
No, jesu li te obveze prepreka na putu ili pak pomoć? Kako nam uopće, nešto zapovjeđeno može pomagati? No, ipak ovdje obveze, to moram i trebam, u Isusovu smislu nisu cilj same sebi. Ukoliko se više zamislimo nad tim imperativima shvaćamo kako oni postaju dio onih koji navještaju. Jer kako oni koji su poslani biti Kristovi mogu bez razgovora s njim (molitva)? Kako oni koji su poslani naviještati radosnu vijest mogu čekati u svojim problemima i slabostima? Kako oni koji su poslani pronijeti svijetom Istinu mogu u sebi nositi lažne sigurnosti ovoga svijeta? Kako se oni koji su poslani svima smiju zaustavljati samo s nekima koji su im 'po guštu'? Kako oni koji su poslani širiti Mir mogu biti u sebi nemirni? Kako oni koji poznaju istinitost poruke Učitelja mogu prelaziti na neko drugo evanđelje koje je praćeno senzacijama? Kako pak oni koji upućuju na nebo mogu živjeti zemaljski?
Nasljedovanje Isusa podrazumijeva ovo, ali ne iz svijesti moraš i trebaš već iz svijesti želim i hoću jer drugačije ne znam i ne mogu. Dokle god se ne dogodi ta promjena, preobrazba iz moraš u želim i iz trebam u hoću, bit će nam teško shvatiti Isusov govor o nasljedovanju i smatrat ćemo ga tvrdom besjedom -životom koji je neostvariv. Isus ne prisiljava jer njegova riječ - Evanđelje - je sloboda izbora života po Božju, ali taj život po Božju podrazumijeva hod već utabanim putem (tradicija). Taj put je put i one sedamdesetdvojice učenika iz današnjeg evanđelja koji razlog svoje radosti pronalaze u Bogu koji njihova imena zapisa na nebesima. I naša su imena zapisana u dlan ruke Njegove (usp. Iz 49,16), ali je na nama hoćemo li svjedočanstvo svoje radosti prihvatiti kao obvezu ili kao poslanje?
