Pogledi na Božje otkrivanje danas su uvelike zamagljeni, te mislim da bismo se svi složili kako Boga nije lako otkriti, budući da se susrećemo s događajima koji govore o svemu, ali najmanje o Bogu samome.
Završetkom Vazmenoga vremena opet kao da se vraćamo u slijed liturgijske godine, koja podrazumijeva hod, već utabanim putem vjere Crkve. Taj nas hod tako dovodi do nedjelje vremena kroz godinu, koja slijedi nakon Duhova, a slavimo je danas, u kojoj na poseban način otkrivamo i učvršćujemo vjeru u Presveto Trojstvo; Oca, Sina i Duha Svetoga. Otac se objavljuje u Sinu koji šalje Duha Istine, koji i nas uvodi u Istinu, ne samo u istinu o Bogu, već i u istinu o samima sebi, ali i u istinu o drugima, a ta istina kadra nas je učiniti slobodnima. Tom duhovskom proslavom, rođendanom Crkve, vraćanjem na izvore snage poslanja, u nama se stvara prostor objave, te i mi sami postajemo prenositelji objave Boga, koji nadasve želi biti sa svojim narodom, biti mu bliz, i to u svemu. Taj Bog želi odnos, jer se i sam objavljuje kao odnos, odnos koji ne prestaje, koji je jedinstveno ispunjen živom ljubavlju, ali i odnos u čiju smo zbilju i mi sami pozvani otkrićem i shvaćanjem Božje objave nama danas.
No pogledi na Božje otkrivanje danas su uvelike zamagljeni, te mislim da bismo se svi složili kako Boga nije lako otkriti, budući da se susrećemo s događajima koji govore o svemu, ali najmanje o Bogu samome. Pa čak se ponekad tako događa i na našim propovjedaonicama s kojih se najčešće čuje samo moraliziranje, prepoznato kroz riječi: „Moraš!“, „Trebaš!“, „Očekuje se!“, riječi koje ne prenose poruku, već zapovijedi, ne radost susreta, već strah koji rađa zatvorenošću pred drugim, ne ljubav, koja je kadra učiniti sve za voljenog, već netrpeljivost koja proizlazi iz uvjerenja u svoju pravednost, ne obveza koja proizlazi iz odgovornosti, već odgovornost koja proizlazi iz obveze. Sve to stvara u čovjeku, ne prostor Božje objave i prisutnosti, već prostor koji će nas udaljiti od Istine, kako istine o sebi, tako i o drugima, ali i o Bogu. Svjedoci smo i kako se danas masovno u društvu obilježenom nevoljama i tjeskobama, bolestima i problemima lakše i uspjelije provlače koje kakva 'čudesna' ozdravljenja ili pak 'oslobađajuća' otkrića budućnosti kroz gatanja ili horoskope, nego li svjesno prihvaćanje svoje nevolje, patnje ili problema strpljivom postojanošću koje rađa prokušanom, ali sigurnom nadom koja ne postiđuje.
Iz svega navedenog dade se iščitati kako je doista teško biti u današnjem svijetu i u današnjem društvu Bogoobjavitelj, biti glas Onoga koji je zanemaren, koji je stavljen po strani kao nebitni, koji ne odgovara po svojoj Riječi, koja je univerzalna ovome vremenu, te ga se zato treba čim dalje maknuti. Sve to otežava put pristupu čovjeka Bogu, ali i pristupu Boga čovjeku. Uzajamnost susreta i odnosa može se dogoditi samo po Duhu koji uvodi nas u Istinu, istinu koja se neće stidjeti reći kako su Otac i Sin jedno po Duhu, te da smo u taj odnos s Jednim i Jedinim i mi pozvani, da budemo jedno. Objaviti Boga jedinstva svijetu može se jedino čineći to jedinstvo živim kroz odnos s drugima, ali ne čineći zato što to moram da bih bio dionik tog jedinstva, već zato što jesam dionik tog jedinstva, te ne znam drugačije nego činiti ono što jesam. Činjenje i bivanje tako bivaju povezani, te čine jednu zbilju, u ovom slučaju zbilju objavljenog Boga i razotkrivenog čovjeka koji ulazi u odnos s takvim Bogom, te je čak sposoban postati kao On. Zato opravdano smijemo iščitati poziv svetkovine Presvetog Trojstva koji glasi: otkrijmo Boga koji se objavljuje na otajstven način po svojoj Riječi, ali jednako tako i kroz naše odnose, kroz naše riječi, kroz naša djela koja proizlaze iz svijesti da smo već opravdani vjerom, te da po njoj imamo pristup u slavu Božju, što je ujedno i izvor naše nade.
No pogledi na Božje otkrivanje danas su uvelike zamagljeni, te mislim da bismo se svi složili kako Boga nije lako otkriti, budući da se susrećemo s događajima koji govore o svemu, ali najmanje o Bogu samome. Pa čak se ponekad tako događa i na našim propovjedaonicama s kojih se najčešće čuje samo moraliziranje, prepoznato kroz riječi: „Moraš!“, „Trebaš!“, „Očekuje se!“, riječi koje ne prenose poruku, već zapovijedi, ne radost susreta, već strah koji rađa zatvorenošću pred drugim, ne ljubav, koja je kadra učiniti sve za voljenog, već netrpeljivost koja proizlazi iz uvjerenja u svoju pravednost, ne obveza koja proizlazi iz odgovornosti, već odgovornost koja proizlazi iz obveze. Sve to stvara u čovjeku, ne prostor Božje objave i prisutnosti, već prostor koji će nas udaljiti od Istine, kako istine o sebi, tako i o drugima, ali i o Bogu. Svjedoci smo i kako se danas masovno u društvu obilježenom nevoljama i tjeskobama, bolestima i problemima lakše i uspjelije provlače koje kakva 'čudesna' ozdravljenja ili pak 'oslobađajuća' otkrića budućnosti kroz gatanja ili horoskope, nego li svjesno prihvaćanje svoje nevolje, patnje ili problema strpljivom postojanošću koje rađa prokušanom, ali sigurnom nadom koja ne postiđuje.
Iz svega navedenog dade se iščitati kako je doista teško biti u današnjem svijetu i u današnjem društvu Bogoobjavitelj, biti glas Onoga koji je zanemaren, koji je stavljen po strani kao nebitni, koji ne odgovara po svojoj Riječi, koja je univerzalna ovome vremenu, te ga se zato treba čim dalje maknuti. Sve to otežava put pristupu čovjeka Bogu, ali i pristupu Boga čovjeku. Uzajamnost susreta i odnosa može se dogoditi samo po Duhu koji uvodi nas u Istinu, istinu koja se neće stidjeti reći kako su Otac i Sin jedno po Duhu, te da smo u taj odnos s Jednim i Jedinim i mi pozvani, da budemo jedno. Objaviti Boga jedinstva svijetu može se jedino čineći to jedinstvo živim kroz odnos s drugima, ali ne čineći zato što to moram da bih bio dionik tog jedinstva, već zato što jesam dionik tog jedinstva, te ne znam drugačije nego činiti ono što jesam. Činjenje i bivanje tako bivaju povezani, te čine jednu zbilju, u ovom slučaju zbilju objavljenog Boga i razotkrivenog čovjeka koji ulazi u odnos s takvim Bogom, te je čak sposoban postati kao On. Zato opravdano smijemo iščitati poziv svetkovine Presvetog Trojstva koji glasi: otkrijmo Boga koji se objavljuje na otajstven način po svojoj Riječi, ali jednako tako i kroz naše odnose, kroz naše riječi, kroz naša djela koja proizlaze iz svijesti da smo već opravdani vjerom, te da po njoj imamo pristup u slavu Božju, što je ujedno i izvor naše nade.
