Šutnja smrti i groba, šutnja boli i nerazumijevanja otvara put životu u slavi, put zbilji radosti i shvaćanja darovanih otajstava koja nam prenosi liturgija Vazmenog bdijenja kao najjači izgovor i izričaj utjelovljenja Uskrslog u svojoj Crkvi.
Oduvijek je u čovjeku upisana znatiželja koja ga često dovodi do neshvatljivih otkrića koja su kadra promijeniti razmišljanje ne samo pojedinca, nego ponekad i cijeloga društva. Kroz tu svoju znatiželju čovjek može opravdano biti opisan kao biće traženja ili, možda u potpunijem smislu, biće čežnje, ali čežnje koja nadvisuje čak i ono zemaljsko. Ta jedna od temeljnih odrednica čovjeka opravdava neke ljudske čine koji se ponekad i ne čine razumnima, ali pritom ne mislim nikako na čine koji nisu nekome na korist, nego dapače, baš obratno. Traženje ili čežnja upisana u bit samoga čovjeka isprepletena je raznim osjećajima koji tu čežnju u nama ponekad pojačaju, a ponekad pak posve ugase, tako da smijemo uočiti (čega smo vjerujem svi svjedoci iz vlastita iskustva) kako u nama samima postoji vrijeme kolebanja i vrijeme sigurnosti, vrijeme slabljenja i vrijeme jačanja, vrijeme pitanja i vrijeme odgovora, vrijeme šutnje i vrijeme govora, ali je mislim bitno primijetiti kako jedno otvara prostor drugome kako bi ono još više i snažnije došlo do izražaja i kako bismo mi opet primili i sigurnost i snagu i odgovor i potrebnu riječ.
Prostor u kojem čovjek u potpunosti može biti čovjek sa svim svojim slabostima i sa svom svojom istinom o sebi jest liturgija. Liturgija predviđa čovjeka kao čovjeka i svjesna je u potpunosti njegove malenosti kao i njegove veličine dostojanstva kojeg posjeduje, pa jednako tako u njoj se isprepleću izričaji i simbolički izražaji koji su prožeti onim vremenom u kojem se mi i naša misao sada nalazi, pa bilo to vrijeme kolebanja ili sigurnosti, slabljenja ili jačanja, pitanja ili odgovora, šutnje ili riječi. Tako liturgijska priprava koju u sebi nosi simboličnost Velike subote prožeta je šutnjom koja stvara potrebni prostor kako bi simbolična rječitost svjetla, rječitost riječi koja ima za zadatak posvijestiti spasenjske Božje čine kroz povijest, rječitost spomena krštenja te rječitost euharistijske gozbe koja je najizvrsniji način uprisutnjenja i posadašnjenja otajstva kojeg nosi cijelo Vazmeno trodnevlje –Muke, smrti i Uskrsa, što većim i što snažnijim intenzitetom progovorila o ljubavi Boga.
Šutnja smrti i groba, šutnja boli i nerazumijevanja otvara put životu u slavi, put zbilji radosti i shvaćanja darovanih otajstava koja nam prenosi liturgija Vazmenog bdijenja kao najjači izgovor i izričaj utjelovljenja Uskrslog u svojoj Crkvi. Zato nam je potrebna predviđena šutnja Velike subote kako bi izričaj Vazmenog bdijenja zasjao i bio što djelotvorniji i jači u životu okupljene zajednice oko svojega Gospodina. No za bolje shvaćanje samoga otajstva Velike subote i Vazmenog bdijenja potrebno je ukratko se osvrnuti na poruku koju nam upućuje Liturgija Riječi kroz svoja, u ovoj noći čak, 9 čitanja koja su darovana na razmišljanje jer upravo ona govore o divnim Božjim djelima stvaranja i otkupljenja, obećanjima i ispunjenjima istih, vođenju kroz more smrti u život obećane zemlje, u život novoga Jeruzalema čija vrata otvori Onaj koji s nama sklopi savez vječan, Onaj koji posjeduje Vrelo Mudrosti, Onaj koji daruje novo srce i šalje svoga Duha posvetitelja na svoju zajednicu koja je u Njemu te s Njim hodi u novosti života.
Kroz cijeli taj dugi povijesni put spasenja možemo primijetiti kako je i narod onoga vremena Izlaska, i narod obećanja, a iz Evanđelja čitamo, i narod ispunjenja pratila ona gore spomenuta odrednica tražitelja, a smijem ustvrditi i nas danas prati. Žene koje su svojom ljubavlju i pažljivošću pratile Kristov hod kroz Galileju do Jeruzalema (prema sinopticima), učenike koji su pošli za Učiteljem, one koji su se nadali društvenom i gospodarskom izbavljenju, obuzela je silna žalost i neshvatljivo razočarenje jer su se nakon smrti Isusa, i to ne bilo kakve smrti nego sramotne, svi njihovi snovi raspršili kao što vjetar svojom silinom nosi oblake. Tražili su i nisu dobili. Ostadoše razočarani. No, žene potaknute ljubavlju traže, ćute, vjerujem, duboko u sebi da to nije kraj, mora nešto postojati. One idu prema običaju na grob pomazati tijelo čovjeka kojeg su osjećale svojim bratom i Učiteljem. Idu, i ne znajući da će kamen biti otkotrljan ni da traže Uskrsla na krivom mjestu. Njihov zbunjen pogled zastrašuje jednostavno pitanje: „Što tražite Živoga među mrtvima?“ (Lk 24, 6).
I naša su traženja često obilježena pustim prekopavanjem problema, neistina i laži, ogovaranja i kleveta, potrage za svojim užitkom i komoditetom, te time pokazujemo i sami da Živoga tražimo na krivom mjestu, da ga tražimo u mrtvilu grijeha i zarobljenosti, na grobovima nerazumijevanja i loših osjećaja koji su sposobni ubiti u nama svaku čežnju i želju za životom. No, naš Bog snagom svojega Uskrsnuća kadar je preobraziti te grobove koji su mjesta rastanka u mjesta susreta sa Živim, te grobove koji su mjesta boli i patnje u mjesta radosti i poticaja za nasljedovanje Živoga kako bismo mogli hoditi u novosti života.
Naći Živoga znači pronaći smisao svojega života, ostvarenje svojih čežnji, Istinu svojih dvojbi, sigurnost svojih odluka i život svoje smrti. Naći Živoga znači pronaći vjeru koja je, kako je uočljivo iz Evanđelja, rođena sumnjom i čuđenjem Petra i učenika, ali vjeru iz koje će proizići Crkva koja je sposobna i spremna, snagom darovanom od Uskrsloga darivati čvrstu sigurnost istine i temeljni odgovor na naša traženja. Baštinu te zajednice i mi sada nosimo te njezinu povijest i mi sada pišemo, stoga je potrebno da upoznamo Krista Uskrslog i prihvatimo život kojega nam On daruje, a to je život krštenika, život onih koji svoju smrt pokopaše sa njegovom smrću i svoj život zadobiše darom njegova Uskrsa. Živimo, svjesni velikoga dara, ono na što smo pozvani, budimo narod koji svjesno hodi u novosti života i tu novost prenosi svojim životom na monotonost današnjeg ljudskog društva koji se prečesto zaustavlja na žalosti, a ne na radosti, na smrti, a ne na životu, na grobu, a ne mjestu susreta s Bogom živim, susreta s Bogom povijesti, sadašnjosti i budućnosti, s Bogom vječnim koji traži čovjeka, traži svoje djelo stvaranja da uđe s njim u odnos koji započinje ovdje, ali nastavlja se u slavi. Mi smo to sposobni i za to smo obdareni, ali je nama hoćemo li to i učiniti.
Prostor u kojem čovjek u potpunosti može biti čovjek sa svim svojim slabostima i sa svom svojom istinom o sebi jest liturgija. Liturgija predviđa čovjeka kao čovjeka i svjesna je u potpunosti njegove malenosti kao i njegove veličine dostojanstva kojeg posjeduje, pa jednako tako u njoj se isprepleću izričaji i simbolički izražaji koji su prožeti onim vremenom u kojem se mi i naša misao sada nalazi, pa bilo to vrijeme kolebanja ili sigurnosti, slabljenja ili jačanja, pitanja ili odgovora, šutnje ili riječi. Tako liturgijska priprava koju u sebi nosi simboličnost Velike subote prožeta je šutnjom koja stvara potrebni prostor kako bi simbolična rječitost svjetla, rječitost riječi koja ima za zadatak posvijestiti spasenjske Božje čine kroz povijest, rječitost spomena krštenja te rječitost euharistijske gozbe koja je najizvrsniji način uprisutnjenja i posadašnjenja otajstva kojeg nosi cijelo Vazmeno trodnevlje –Muke, smrti i Uskrsa, što većim i što snažnijim intenzitetom progovorila o ljubavi Boga.
Šutnja smrti i groba, šutnja boli i nerazumijevanja otvara put životu u slavi, put zbilji radosti i shvaćanja darovanih otajstava koja nam prenosi liturgija Vazmenog bdijenja kao najjači izgovor i izričaj utjelovljenja Uskrslog u svojoj Crkvi. Zato nam je potrebna predviđena šutnja Velike subote kako bi izričaj Vazmenog bdijenja zasjao i bio što djelotvorniji i jači u životu okupljene zajednice oko svojega Gospodina. No za bolje shvaćanje samoga otajstva Velike subote i Vazmenog bdijenja potrebno je ukratko se osvrnuti na poruku koju nam upućuje Liturgija Riječi kroz svoja, u ovoj noći čak, 9 čitanja koja su darovana na razmišljanje jer upravo ona govore o divnim Božjim djelima stvaranja i otkupljenja, obećanjima i ispunjenjima istih, vođenju kroz more smrti u život obećane zemlje, u život novoga Jeruzalema čija vrata otvori Onaj koji s nama sklopi savez vječan, Onaj koji posjeduje Vrelo Mudrosti, Onaj koji daruje novo srce i šalje svoga Duha posvetitelja na svoju zajednicu koja je u Njemu te s Njim hodi u novosti života.
Kroz cijeli taj dugi povijesni put spasenja možemo primijetiti kako je i narod onoga vremena Izlaska, i narod obećanja, a iz Evanđelja čitamo, i narod ispunjenja pratila ona gore spomenuta odrednica tražitelja, a smijem ustvrditi i nas danas prati. Žene koje su svojom ljubavlju i pažljivošću pratile Kristov hod kroz Galileju do Jeruzalema (prema sinopticima), učenike koji su pošli za Učiteljem, one koji su se nadali društvenom i gospodarskom izbavljenju, obuzela je silna žalost i neshvatljivo razočarenje jer su se nakon smrti Isusa, i to ne bilo kakve smrti nego sramotne, svi njihovi snovi raspršili kao što vjetar svojom silinom nosi oblake. Tražili su i nisu dobili. Ostadoše razočarani. No, žene potaknute ljubavlju traže, ćute, vjerujem, duboko u sebi da to nije kraj, mora nešto postojati. One idu prema običaju na grob pomazati tijelo čovjeka kojeg su osjećale svojim bratom i Učiteljem. Idu, i ne znajući da će kamen biti otkotrljan ni da traže Uskrsla na krivom mjestu. Njihov zbunjen pogled zastrašuje jednostavno pitanje: „Što tražite Živoga među mrtvima?“ (Lk 24, 6).
I naša su traženja često obilježena pustim prekopavanjem problema, neistina i laži, ogovaranja i kleveta, potrage za svojim užitkom i komoditetom, te time pokazujemo i sami da Živoga tražimo na krivom mjestu, da ga tražimo u mrtvilu grijeha i zarobljenosti, na grobovima nerazumijevanja i loših osjećaja koji su sposobni ubiti u nama svaku čežnju i želju za životom. No, naš Bog snagom svojega Uskrsnuća kadar je preobraziti te grobove koji su mjesta rastanka u mjesta susreta sa Živim, te grobove koji su mjesta boli i patnje u mjesta radosti i poticaja za nasljedovanje Živoga kako bismo mogli hoditi u novosti života.
Naći Živoga znači pronaći smisao svojega života, ostvarenje svojih čežnji, Istinu svojih dvojbi, sigurnost svojih odluka i život svoje smrti. Naći Živoga znači pronaći vjeru koja je, kako je uočljivo iz Evanđelja, rođena sumnjom i čuđenjem Petra i učenika, ali vjeru iz koje će proizići Crkva koja je sposobna i spremna, snagom darovanom od Uskrsloga darivati čvrstu sigurnost istine i temeljni odgovor na naša traženja. Baštinu te zajednice i mi sada nosimo te njezinu povijest i mi sada pišemo, stoga je potrebno da upoznamo Krista Uskrslog i prihvatimo život kojega nam On daruje, a to je život krštenika, život onih koji svoju smrt pokopaše sa njegovom smrću i svoj život zadobiše darom njegova Uskrsa. Živimo, svjesni velikoga dara, ono na što smo pozvani, budimo narod koji svjesno hodi u novosti života i tu novost prenosi svojim životom na monotonost današnjeg ljudskog društva koji se prečesto zaustavlja na žalosti, a ne na radosti, na smrti, a ne na životu, na grobu, a ne mjestu susreta s Bogom živim, susreta s Bogom povijesti, sadašnjosti i budućnosti, s Bogom vječnim koji traži čovjeka, traži svoje djelo stvaranja da uđe s njim u odnos koji započinje ovdje, ali nastavlja se u slavi. Mi smo to sposobni i za to smo obdareni, ali je nama hoćemo li to i učiniti.
