Razmatranje evanđeoskog ulomka 30. nedjelje kroz godinu A
Kad farizeji doznaše da bijaše ušutkao saduceje, okupiše se zajedno te ga jedan od njih, zakonoznanac, upita da ga iskuša: Učitelju, koja je najveća zapovijed u zakonu? On mu odgovori: Ljubi, Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga! O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon I Proroci. (Mt 22, 34-40)
Farizeji su bili vrlo strogi u održavanju Božjeg zakona. Poznavali su sve zapovjedi i zabrane, 248 zapovjedi i 365 zabrana, ukupno njih 613. No, problem je bio taj što su se izgubili u šumi zakona, a iz vida im je nestao odnos s Bogom, odnos s Onim koji je ljubav. Od mnoštva drugih manje važnih stvari zaboravili su na Boga. Površno vršeći te zakone potpuno im se iz vida izgubilo ono najvažnije, a to je: prvo, ljubav prema Bogu čitavim svojim bićem; svim srcem, svim umom, svom dušom i svom snagom i druga prvoj jednaka ljubav prema bližnjemu. Samo vršenje često ih je vodilo u formalizam. No, nastupa Isus koji im navješćuje i posvješćuje Božju riječ te im doziva u pamet ono što je najvažnije, što i sami znaju, samo što zaboravljaju. To su dvije zapovijedi ljubavi.
Te dvije zapovijedi predstavljaju nam sažetak deset Božjih zapovijedi. Prve se tri odnose na ljubav prema Bogu, a ostalih sedam na ljubav prema čovjeku. One su kao dva stupa koji drže cijeli most. Ako jedan nedostaje, sve pada u vodu. Isus zapovijedi ljubavi ne dijeli, nego ih povezuje u jednu cjelovitu zapovijed: Ljubi Boga i ljubi čovjeka (poradi Boga). Osoba koja iskreno i svim bićem ljubi Boga ne može mrziti čovjeka pokraj sebe. Jer, ako ljubim Boga ljubit ću i sve ono što je On stvorio. Ako volim Boga, tada ću druge ljude ljubiti kao što ih i On sam ljubi. A Bog ljubi svakog čovjeka besplatnom ljubavlju, do te mjere da čak predaje Sina na križ za nas da mi imamo život. Stoga, ne može se ljubiti Boga, a da se mrzi bližnjega pokraj sebe. Bog i čovjek nisu dvije krajnosti, odnosno čovjek nije zlo, može biti zao, ali nikada ne i zlo. Svaki čovjek je Božje dijete, Bog ga je htio zato ga je i stvorio na svoju sliku, sebi slična. Čovjek je zapravo dar, kako sebi samome tako i drugome, dar svima. Dar koji se treba darivati, izgarati za bližnjega, a ne samo misliti na sebe i brinuti se o sebi.
Svi smo pozvani na ljubav. Isus nas uči kako trebamo ispravno ljubiti: Boga i bližnjega. Kako se ljubav prema Bogu mora očitovati i u ljubavi prema bližnjemu, bratu čovjeku. Apostol Ivan u ovom kontekstu piše: Rekne li tko: Ljubim Boga, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. Uzalud je govoriti da ljubimo Boga, ako ne ljubimo bližnjega. Bog je prvi nas ljubio i uvijek iznova ljubi i poziva svoje stvorenje, čovjeka da mu odgovori ljubavlju. Unatoč njegovim padovima, njegovu grijehu On ga i dalje traži i zove, ali ne da ga osudi ili još više oblati, nego da mu pomogne da se digne i da se vrati u Njegov zagrljaj, da se vrati tamo odakle je došao.
Bog nam je u svome Sinu Isus pokazao kolika je Njegova dobrota i koliko je njegovo čovjekoljublje. U Njemu nam je pokazao kako se radikalno živi zapovijed ljubav. On nam je pokazao vidljivim ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu.
