Čovjekova cijena je neprocjenjiva, neizmjerna, nedokučiva. Veličina čovjeka postaje jasna tek u otajstvu Krista, a Krist je ključ za razumijevanje čovjeka.
Tko je čovjek? Odakle dolazi i koji je njegov smisao? Da bismo ispravno govorili o čovjeku trebamo zaviriti u Božju riječ. Bog je taj koji otkriva sav sjaj čovjeka kao takvoga. Već na početcima Knjige postanka otkrivamo kako čovjek nije nastao tek slučajno. Naprotiv, on ima svoj izvor u Bogu. Stoga Bog iz svoje ljubavi stvara čovjeka na „svoju sliku“. Što zapravo znači kad autor Knjige postanka piše da „na svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih“? To znači da se čovjek razlikuje od svega drugoga stvorenja po tome što može misliti govoriti i činiti. Može odlučivati jer je slobodno biće: birati život ili smrt; može nešto prihvatiti, a može ga i odbaciti. On je slika Božja jer je u sebi biće odnosa, kao i sam Bog - može biti ljubljen, a može i sam ljubiti. U tome je čovjekova jedinstvenost - da može uspostavljati ili prekidati vezu. Ali prava sloboda se zapravo nalazi u tome da čovjek bira i čini dobro, odnosno da bude odgovoran prema sebi i drugome. Jer čovjek je u slobodi pozvan živjeti u ljubavi s Bogom i bližnjim. Primivši tu slobodu od Boga, pozvani smo da je njemu i darujemo. No tu slobodu možemo tu i prokockati ako se odlučimo za smrt.
Kao što je Bog u sebi odnos i darivanje - Trojstvo u jedinstvu; jedan Bog u tri osobe - tako je i čovjek kao osoba pozvan na jedinstvo, odnosno pozvan je na ljubav. U čovjekovu narav je utisnuto to da ljubeći Boga i drugoga ispunjava sebe u potpunosti i tako nalazi svoj smisao. A pravi smisao je da ljubimo onako kako smo ljubljeni. Drugi vatikanski sabor će reći da je „čovjek jedino stvorenje na zemlji koji je Bog htio radi njega samoga i ne može potpuno naći samoga sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe“. I nastavlja kako „nije dobro da čovjek bude sam.“ Jer zapravo „nitko nije otok“ - reći će jedan autor - „nitko nije stvoren sam za sebe. Svi smo dio kontinenta“. To bi značilo da na svijetu nismo sami, nego smo pozvani na iskreno darivanje i na suradnju jednih s drugima.
Bog koji stvara čovjeka ne ostavlja ga samoga, već mu stvara ženu i zapovijeda im da se razmnožavaju. Štoviše, još veća posebnost je u tome da Bog pohađa čovjeka i traži ga. On mu se javlja i kad griješi, kršeći njegovu zapovijed. Premda čovjek olako zaboravlja odakle je došao i kamo ide, ipak se Bog ne udaljuje od njega jer zna da je čovjek bez njega mrtav. Zapravo, Stvoritelj nikada ne odustaje od svoga stvorenja. Njegova dobrota prema čovjeku je neizmjerna. Nijednom drugom stvorenju nije dano takvo nešto. Bog je dao čovjeku da ga naziva i Ocem. Stoga je čovjek po njegovu Sinu postao sin u Sinu. Bog dobro zna da je čovjek slab i krhak i zna da čovjek nije stvorio njega, nego on čovjeka. Zato se i brine o njemu jer je čovjek blago u Tvorčevim rukama. No iako je „Bog stvorio čovjeka bez njega, ipak ga neće spasiti bez njegove volje“, kaže sveti Augustin.
Bog ne samo da je stvorio čovjeka, nego se udostojao i otkupiti ga svojom smrću na križu. U svome Sinu otkrio je sve što je imao, pokazavši tako svu svoju ljubav bez imalo zadrške. Stoga je čovjek najposebnije od svih stvorenja - kruna svega stvorenoga. Naime, ako su druga stvorenja poput životinja u očima ljudi tako vrijedna, koliko li je tek čovjek vrijedan u očima Božjim? Čovjekova cijena je neprocjenjiva, neizmjerna, nedokučiva. Veličina čovjeka postaje jasna tek u otajstvu Krista, a Krist je ključ za razumijevanje čovjeka. Tko bi se još udostojao umrijeti za grešnika ili zločinca? Možda za pravednika netko i bi, piše Pavao, ali za grešnika nitko doli Bog jedini. Eto takav je naš Bog. Stoga sa starozavjetnim piscem možemo uskliknuti: „Koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Jahve Bog naš nama kad god ga zazovemo?“
