Zahtjev za vječnošću

Razmišljajući o nedjeljnom biblijskom čitanju otvorio sam Matejevo evanđelje i zamislio se nad ovom rečenicom: "Tko se mene odriče pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim" (Mt 10, 33).

I onda sam se sjetio svih onih spornih situacija kad sam te se odrekao svojim djelima. Kroz misli su mi prošli trenuci kad mi je često dugo trebalo ispričati se drugome, kad sam o drugome loše mislio, kad sam gunđao na mnoge stvari, kad sam se radovao tuđoj nesreći, kad zbog svoje sebičnosti nisam vidio tuđu nevolju, kad sam često sudjelovao u tuđem stradanju. Sjetio sam se svih onih trenutaka kad nisam bio čovjek. Ponekad mi je teško uskladiti težnje, nastojanja i ideale s vlastitim djelima. Zato, Gospodine, imaj milosti ne zato što sam vjeran, nego zato što sam kukavica.

Bio si beskompromisan čovjek. Znao si što želiš. Odlučno si išao svojim putem iako si znao što te čeka. Gledajući tvoj poziv iz perspektive uskrsnuća, znam da pozitivnim odgovorom mogu donijeti sebi samo dobro. Ali opet je teško.

Težak si prijatelj, Gospodine, zaista težak… Da si prisutan u današnjem vremenu, većina ljudi bi te vjerojatno rado izbjegavala. Mi, ljudi, ne volimo slušati takve stvari. Nama je misao na vječnost poput ljudske sjenke koju skoro pa i ne primjećujemo. Zanemarujući vječnost, stojimo nasuprot Smisla i biramo, dakle, besmisao. Štoviše… Postajemo besmisao.

Unatoč ovim tvojim tvrdim riječima, ja se ipak tješim mišlju da je mnogo važnije kamo se netko od nas zaputio od činjenice kako i koliko brzo napreduje. Ne bojmo se! Mi više vrijedimo od mnoštva vrabaca od kojih nijedan ne pada na zemlju bez Očeva dopuštenja (usp. Mt 10, 29).

Gospodine, predaleko sam od tebe da ti se približim, da misleći na tebe živim za druge te se tako ostvarim. Znam da ti nisam dostojan ni ime izgovoriti, ali ipak me uzmi da i ja budem od neke koristi za tvoje kraljevstvo.