Vrijeme je došašća u kojem Crkva želi potaknuti svoje članove da, na poseban način, razmišljaju o svom životu i odnosu s Bogom.
To je vrijeme kada se intenzivnije pripremamo za susret s Bogom u otajstvu njegova rođenja, za dolazak Boga među nas ljude, često sebične, licemjerne, zatvorene, ukratko više sklone zlu nego dobru. Kada nas spopadnu misli o našem sadašnjem stanju, pokušavamo pobjeći od njih. Odgađamo priliku za svoj popravak i pomirenje s ljudima i s Bogom koje nam se Božjom milošću nudi iz dana u dan po sakramentu ispovijedi.
Radije razbijamo glavu nekim beznačajnim sitnicama, opravdavamo se da smo umorni od rada i kako se trebamo malo opustiti, ali nam je teško izdvojiti vremena za Boga i to uvijek može malo pričekati i tako iz dana u dan. Neki katolici u našem društvu nemaju ni sat vremena tjedno za nedjeljnu sv. misu. Svi se pomalo uzdamo u Božje milosrđe, ali ipak, trebamo dati nešto od sebe, a ne samo primati.
Krist nas u Evanđelju prve nedjelje došašća poziva na bdijenje. Ovo bdijenje nam je svima potrebno jer doista ne znamo čas u koji će On ponovno doći. Bdijeti nam je jer ne želimo da nas nađe pozaspale kad se vrati. Bdijeti znači paziti na svoje postupke, riječi, misli. Zaspali smo kad nismo iskoristili darove koje nam je dao. Zaspali smo kad živimo u grijehu i ne brinemo se za svoje sutra. Zaspali smo kad smo nepomireni s bližnjima, kad smo puni srdžbe, bijesa, ogovaranja. Gospodar iz Evanđelja svakome daje njegov zadatak kojeg treba obavljati dok se ne vrati s puta na koji je pošao. Trebamo se zapitati vjerujemo li da nam je Bog stvarno povjerio ovaj posao koji radimo i odobrava li On način na koji ga radimo ili želi nešto drugo, nešto što bi Njemu bilo drago?
Na kraju Evanđelja kaže: "Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!" Zar nam je potreban nekakav izravniji poziv ili neki izvanredan događaj da bi smo se obratili? Mislim da nije, nego samo trebamo otvoriti Kristu svoje srce i pustiti ga unutra da ga On uredi i iz njega izbaci sve loše što se tijekom godina nataložilo. Samo kao obraćeni možemo Ga budni dočekati i spasiti svoj život koji nam je najdragocijeniji. Došašće je bilo i jučer i prekjučer i prije dvadeset godina, ali, možda smo ta došašća, nažalost, propustili. Srećom da smo doživjeli još i današnje Došašće i priliku da se sada obratimo jer već sutra je možda nećemo dobiti. Ne znamo ni dana ni sata njegova dolaska, ali za svaki dan znamo da je prošao i pitanje je: jesmo li u tom danu malo napravili?
Radije razbijamo glavu nekim beznačajnim sitnicama, opravdavamo se da smo umorni od rada i kako se trebamo malo opustiti, ali nam je teško izdvojiti vremena za Boga i to uvijek može malo pričekati i tako iz dana u dan. Neki katolici u našem društvu nemaju ni sat vremena tjedno za nedjeljnu sv. misu. Svi se pomalo uzdamo u Božje milosrđe, ali ipak, trebamo dati nešto od sebe, a ne samo primati.
Krist nas u Evanđelju prve nedjelje došašća poziva na bdijenje. Ovo bdijenje nam je svima potrebno jer doista ne znamo čas u koji će On ponovno doći. Bdijeti nam je jer ne želimo da nas nađe pozaspale kad se vrati. Bdijeti znači paziti na svoje postupke, riječi, misli. Zaspali smo kad nismo iskoristili darove koje nam je dao. Zaspali smo kad živimo u grijehu i ne brinemo se za svoje sutra. Zaspali smo kad smo nepomireni s bližnjima, kad smo puni srdžbe, bijesa, ogovaranja. Gospodar iz Evanđelja svakome daje njegov zadatak kojeg treba obavljati dok se ne vrati s puta na koji je pošao. Trebamo se zapitati vjerujemo li da nam je Bog stvarno povjerio ovaj posao koji radimo i odobrava li On način na koji ga radimo ili želi nešto drugo, nešto što bi Njemu bilo drago?
Na kraju Evanđelja kaže: "Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!" Zar nam je potreban nekakav izravniji poziv ili neki izvanredan događaj da bi smo se obratili? Mislim da nije, nego samo trebamo otvoriti Kristu svoje srce i pustiti ga unutra da ga On uredi i iz njega izbaci sve loše što se tijekom godina nataložilo. Samo kao obraćeni možemo Ga budni dočekati i spasiti svoj život koji nam je najdragocijeniji. Došašće je bilo i jučer i prekjučer i prije dvadeset godina, ali, možda smo ta došašća, nažalost, propustili. Srećom da smo doživjeli još i današnje Došašće i priliku da se sada obratimo jer već sutra je možda nećemo dobiti. Ne znamo ni dana ni sata njegova dolaska, ali za svaki dan znamo da je prošao i pitanje je: jesmo li u tom danu malo napravili?
