"Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide." (Heb 11, 8). Vjerom pozvani toliki velikani Starog zavjeta poslušaše i zaputiše se na put sa svojim Bogom koji je vjeran svojim obećanjima.
Vjerom pozvana Marija, preko anđela Gabrijela, posluša i zaputi se. Vjerom pozvan Josip, preko istog anđela, posluša i zaputi se. Krenuše zajedno na put vjere s Bogom svojim koji im se dariva u liku bespomoćnog djeteta, po Duhu Svetom začeta i prihvaćena od te Svete obitelji. Kako slavimo Božić ako ga još uopće slavimo? Što bi nam još ostalo od Božića kad bi odstranili čestitanja, hranu, piće, nakit, zabavu - vanjštinu? To pitanje upućuje sebi i nama franjevcima naš generalni ministar u pismu za svetkovinu Božića. Dobro bi možda bilo da to pitanje svi postavimo, pojedinačno i u obiteljima. Možda se bojimo nutrine i šutnje sluteći samoću, nesigurnost, bijedu i nevolju svoju. Sveta obitelj nije imala vanjskih sigurnosti. Jedina njezina sigurnost bila je vjera. Poslušna Duhu ona je prihvaćala Božji naum spasenja. Kao što je starac Šimun potaknut Duhom ušao u hram i u njemu prepoznao "spasenje Božje" tako su Marija i Josip poticani Duhom hodali putem vjere od navještenja, trudnoće, poroda, prikazanja, bijega u Egipat do skrovitog života u Nazaretu. Siromašna i jednostavna obitelj nije bila privlačna ovome svijetu. Ipak, ta je obitelj skrivala u sebi velebno otajstvo Utjelovljenja Sina Božjega. On je došao u naše siromaštvo, bijedu, samoću, nesigurnost. On je sišao do dna, preuzeo grijehe naše na sebe i otkupio nas od zla. On je "svjetlost na prosvjetljenje naroda i slava puka svoga izraelskoga". Marija i Josip, potičući se međusobno u vjeri, motre i žive s tim otajstvom darujući ga nama. Stanimo ponizno pred jaslice i pustimo da nas obasja, ugrije i obraduje Božić kojemu se Marija i Josip klanjaju.
