Želi ozdraviti, biti zdrav, progledati, jer bio je slijep, točnije slijepi prosjak. Za pretpostaviti je da je zbog svog stanja bio na rubu društva.
Mk 10, 46-52
U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.
Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«
Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.
Vjerujem da svatko od nas unutar sebe ima neku potrebu, molitvu ili čežnju. One se nalaze duboko u srcu svakog čovjeka te ujedno čine naš svakodnevni život. Gledajući na ovaj odlomak Markova evanđelja, vidimo da Bartimeju nešto nedostaje u odnosu na okolinu, a to je vid. Njegova potreba ili molitva je ozdravljenje. Želi ozdraviti, biti zdrav, progledati, jer bio je slijep, točnije slijepi prosjak. Za pretpostaviti je da je zbog svog stanja bio na rubu društva. Kad je čuo da Isus prolazi blizu njega, osjetio je da bi njegova molitva mogla biti uslišana i zato je tako glasno vikao: „Sine Davidov, smiluj mi se!“
Reakcija okoline na njegov vapaj Isusu bila je ušutkivanje, ono naše klasično „Šta ti imaš govoriti i pitati, sjedi tu i šuti!“, kada sebi damo za pravo rangirati ljude po vrijednosti ili položaju u društvu, pa onda one najmanje ne doživljavamo i ne primjećujemo ili ih, pak, ušutkavamo, jer znamo njihove hendikepe zbog kojih smatramo da smo bolji od njih, a realno nismo. No Bartimej se ne osvrće na njih, ne pridaje pozornost njima, već je usmjeren samo prema Isusu, te još glasnije viče: „Sine Davidov, smiluj mi se!“
Hrabrost, upornost i ustrajnost koje posjeduje ovaj slijepi prosjak, odlike su njegove čvrste vjere u Gospodina, jer nije lako oduprijeti se većini koja te sputava i marginalizira, dok u svemu tome čezneš da te Netko primijeti. Sreća pa Isusove oči nisu naše oči. Isus ne gleda na ušutkivanje i marginaliziranje od strane Bartimejeve okoline, dok bismo se mi možda vodili negativnim reakcijama drugih ljudi i samo prošli pored čovjeka, s mišlju kako ništa ne vrijedi. Isus Bartimeja gleda u cjelini, a to znači sa svime što ima, ne samo s manama. Gleda ga kao čovjeka koji je Njegova slika, ne bježi od njega, zove ga da dođe bliže njemu, te ga još i pita: „Što hoćeš da ti učinim?“ Bartimej mu odgovara: „Učitelju moj, da progledam“, a Isus ga ozdravlja riječima: „Vjera te tvoja spasila“.
Od Bartimeja svi možemo nešto naučiti, ponajviše o vjeri i pouzdanju u Isusa. S kakvom vjerom mi dolazimo u svojim molitvama i potrebama pred Isusa, mlakom i ravnodušnom ili živom i gorućom? Svi imamo svoje duboke molitve i potrebe i to je u redu, ali imamo li svi vjeru da ih Isus može uslišiti? Vjera je težak i naporan put, ali i lijep i moguć put koji vodi do svetog i kreposnog života te na kraju do samoga Boga. Naravno da će doći sumnje, poteškoće i kušnje, ali znaj da je to osnovni dio koji čini vjeru. Isto tako znaj da će doći i radost, polet i zahvalnost. U konačnici, svi smo živjeli ili trenutno živimo s Bartimejevom dijagnozom – sljepoćom. Pritom mislim više na unutarnju sljepoću srca koja može biti gora nego vanjska. Unutarnjom sljepoćom lako možemo raniti i povrijediti druge, narušiti nečije dostojanstvo jer ne vidimo dalje od sebe. Da bismo izišli iz tog kruga, važno je da smo najprije svjesni svoje dijagnoze, zatim da tražimo put do Liječnika koji će od nas tražiti jedan uvjet – vjeru. Zato kad te već danas Isus bude pitao „Što hoćeš da ti učinim?“, ti reci: „Učitelju moj, da progledam!“
