Oni koji se uzdaju u Gospodina i u njemu traže spasenje crpst će vodu iz njegovih izvora i ne će žeđati uvijeke.
Iz 12, 2-3.4b-6
Kličite i radujte se jer je velik među
vama Svetac Izraelov!
Evo, Bog je spasenje moje,
uzdam se, ne bojim se više,
jer je Gospodin snaga moja i pjesma,
on je moje spasenje.
I s radošću ćete crpsti vodu
iz izvorâ spasenja.
Hvalite Gospodina,
Prizivajte ime njegovo!
Objavite narodima djela njegova,
Razglašujte uzvišenost imena njegova!
Pjevajte Gospodinu jer stvori divote,
neka je to znano po svoj zemlji!
Kličite i radujte se, stanovnici Siona,
jer je velik među vama Svetac Izraelov!
»Kličite i radujte se jer je velik među vama Svetac Izraelov!« Krist je među nama. U našim zajednicama gdje se okupljamo oko njegove riječi, u sakramentima, posebice u sakramentu euharistije. I uistinu je velik on među nama! On je tu uvijek – vječno. Bio je tu u našoj prošlosti, što nam psalmist svjedoči riječima: »Pjevajte Gospodinu jer stvori divote«. Njegova je ruka sve stvorila i vodila. Usmjeravala je svijet do ovoga trenutka u kojem se mi nalazimo i nije ga nikad napuštala. Potrebno je stoga uvijek se prisjećati njegovih djela u našoj osobnoj povijesti, ali i u povijesti cijeloga svijeta. To jača našu vjeru. Ali ne smijemo se zavarati da će nam sâmo sjećanje podariti Krista. Krist se daruje u sakramentima koje nam je ostavio, a ti sakramenti su djelo Crkve i po njezinim ih službenicima primamo. Stoga molimo za one koji nam donose Krista, kako naša vjera ne bi bila samo puko prisjećanje, nego i posadašnjenje Kristova otajstvenog djelovanja.
To posadašnjenje se odnosi na osobni život svakoga od nas. Svi smo po krštenju pozvani svoj život usmjeravati prema Kristu. Tako će on biti uvijek među nama. A tamo gdje je Krist prisutan nestaje svaki strah, jer Bog postaje spasenje, uzdanje, snaga i pjesma. Stoga psalmist kliče i poziva sve nas da i mi kličemo zbog Božje prisutnosti. A ta prisutnost ovisi o nama, ovisi koliko ćemo mi pustiti Krista u svoj život, koliko će on biti naše spasenje. Spasenje, ili bolje rečeno nazovi-spasenje, se može tražiti u mnogim stvarima i ljudima, ali istinsko spasenje, ono koje spašava cjelovitog čovjeka i koje ljudima daruje vječni život, dolazi jedino od Boga. Stoga, učiniti da Bog bude moje spasenje, znači sve svoje uzdanje staviti u njega. Onda će iz toga uzdanja proizaći i radost spasenja o kojem pjeva psalmist.
To spasenje se ne odnosi
samo na sadašnjost nego u njega ulazi i sva budućnost: » I s radošću ćete
crpsti vodu iz izvorâ spasenja.« Tu je ona budućnost koja nas čeka u ovome
životu, ali i ona budućnost koja označava vječnost. Oni koji se uzdaju u
Gospodina i u njemu traže spasenje crpst će vodu iz njegovih izvora i ne će
žeđati uvijeke. Tako nam ova jednostavna antifona » Kličite i radujte se jer je
velik među vama Svetac Izraelov!« govori da je Krist među nama uvijek. On
je vječan stoga ispunjava svu našu prošlost, sadašnjost i budućnost, samo o
nama ovisi koliko će nam biti »velik među nama«. Onoliko koliko mu dopustimo.
