Juda i Šimun ostali su apostoli druge linije, tj. po strani. Nije lako ostati revan i hrabar, bez reklame, u sjeni drugoga.
Lk 6,12-19
U one dane iziđe Isus na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanoga Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica.
Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu. I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I koje su mučili nečisti dusi, ozdravljahu. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.
Dok čitamo o pozivu dvanaestorice apostola, Crkva danas slavi spomen na svete Šimuna Revnitelja i Judu Tadeja. Ni jedan ni drugi nisu baš imali sreće. Često se zna dogoditi da ovu dvojicu apostola zamijenimo sa Šimunom Petrom (prvakom među apostolima) i Judom Iškariotskim (izdajnikom). Tko su zapravo Šimun i Juda kojima danas slavimo spomen?
Evanđelja spominju svetog Šimuna samo tri puta. Matejevo i Markovo evanđelje nazivaju ga Kanaanac, što teolozi dvojako tumače. S jedne strane vjeruju da je došao iz Kane Galilejske i da je bio mladoženja na čijem je vjenčanju Isus učinio svoje prvo čudo pretvorivši vodu u vino. Druga teorija povezuje riječ Kanaanac s hebrejskom riječi (qana – ljubomoran, gorljiv, revan), čime se želi naglasiti njegova ozbiljnost u obdržavanju Mojsijevog zakona i tradicije. Šimun je bio farizej koji se je, u vremenima moralne krize izazvane utjecajem poganskih kultura, borio da Mojsijeva religija ostane čistom.
Svetog Judu Tadeja nalazimo na svim popisima Isusovih apostola u knjigama Novog zavjeta. Matejevo i Markovo evanđelje nazivaju ga Tadej, što znači „hrabar“, a Lukino evanđelje i Djela apostolska zovu ga Juda Jakovljev, jer je bio brat Jakova Mlađeg, apostola. Evanđelist Ivan ga naziva Juda „ne Iskariotski“. Origen mu je dao nadimak „Lebbeus“, ne zna se zašto, ali sigurno se odnosi na srce (heb. leb) ili na brdo Lebba u Galileji. Zbog različitih imena pod kojima u novozavjetnim knjigama susrećemo ovog apostola, u starini su ga nazivali „troimeni“ (trinomos); njegovi brojni štovatelji zovu ga jednostavno Juda Tadej. U evanđeljima nalazimo jednu rečenicu koja je pripisana Judi Tadeju, izgovorenu za vrijeme posljednje večere. Juda pita Isusa ovako: „Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?“, na što mu Isus odgovara: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“
Svetom Judi Tadeju zahvaljujemo i jednu posve kratku poslanicu, koja je uvrštena u knjige Svetoga pisma. U toj poslanici Juda upozorava vjernike na opasnost novih strujanja i zastranjenja u mladom kršćanstvu. Njegov kratki tekst sav plamti živošću i energičnošću; odmah prelazi u polemiku i izravnim nagovorom prijeti onima koji promiču krive nauke i slobodu u moralnom životu.
Nakon Pedesetnice, Juda je propovijedao Evanđelje u Palestini, Siriji, Egiptu i Mezopotamiji; na neka od misionarskih putovanja išao je i sa sv. Šimunom. Prema legendi, obojica su apostola pretrpjela okrutnu mučeničku smrt. U likovnoj umjetnosti sv. Juda je prikazan s toljagom ili kopljem u ruci te s ikonom na kojoj je lik Isusa, a sv. Šimun je prikazan s vrlo različitim oruđem mučeništva: pilom, kopljem, mačem itd. Ponekad drži i križ, a gotovo uvijek knjigu. Osim toga, prikazivan je isključivo sa sv. Judom Tadejem, što može upućivati na zajedničku smrt. Prema toj tradiciji, njihov se blagdan slavi na isti dan.
Draga braćo i sestre, što nam mogu reći, ili, što možemo naučiti iz života sv. Šimuna i Jude Tadeja? Juda i Šimun ostali su apostoli druge linije, tj. po strani. Nije lako ostati revan i hrabar, bez reklame, u sjeni drugoga. Stvoriti zajednicu bez pretendiranja na titule, po vlastitoj mjeri, po svojim mogućnostima… Prihvatiti da će me čak i pomiješati s drugima – onima istaknutijima ili, još gore, s izdajicama.
