Odnosi koje stvaramo (p)ostaju okvir življenja iskustva radosti. Samo se kroz odnose naša radost ostvaruje u svojoj cjelovitosti jer susret, razmjena ili ophođenje svjedoče o podjeljivanju radosti.
U hodu adventskim vremenom Crkva pred nas stavlja različite naglaske koji definiraju život vjernika u ljepoti iščekivanja susreta s Gospodinom. Tako naglašavajući važnost budnosti koja prepoznaje posljednje dane pred susretom, te potrebitost pripravljanja puta Gospodinu koji dolazi, liturgija nam u današnjem slavlju Treće nedjelje došašća donosi govor o radosti. Naime, življenje vremena došašća znači živjeti i milosno vrijeme radosti. Radost, primjećujemo, postaje put ostvarenja iščekivanog jer se u njezinom temelju nalazi susret. Znademo i iz vlastitog iskustva, kako je radost stvarnost koja se može (do)živjeti samo u odnosu. Odnosi koje stvaramo (p)ostaju okvir življenja iskustva radosti. Samo se kroz odnose naša radost ostvaruje u svojoj cjelovitosti jer susret, razmjena ili ophođenje svjedoče o podjeljivanju radosti. Radost koja ostane nepodijeljena nije istinska radost. Ona ostaje zakočena ispunjavanjem vlastitih interesa, ugođavanjem osobnih želja i ostvarivanjem sebičnih očekivanja. Tada radost ustupa mjesto boli koju stvaraju zarobljenost i nemogućnost uspostavljanja zdravih odnosa.
O stvarnosti dara radosti u odnosima danas nam progovara i Riječ Božja. Osobito to uočavamo u riječima proroka Sefanije koji hrabro naviješta kako se Gospodinovoj prisutnosti među narodom ne raduje samo Izrael, nego i sam Gospodin (usp. Sef 3, 18). Glagoli koji izriču tu stvarnost, poput »radovati se«, »obnoviti« i »kliknuti«, uz sebe sadrže određenje »tebi«, »ti«, »nad tobom«, čime se jasno ocrtava kako se dinamizam življenja radosti događa u odnosima, tj. samo u drugome »ti«. Istinska radost je moguća jedino ukoliko postane prepoznatljiva u drugome. Smisao radosti jest u obradovanju drugoga koji se spomenutom radošću dade obnoviti do mjere iznenađenja koja budi kliktaj. Tako kliktaj, kao postojaniji izričaj od klicanja, uključuje čitavu strukturu odnosa omogućujući joj da nosi zahtjev otvorenosti za druge postajući pritom snaga u teškim životnim trenutcima obilježenima bolju. Upravo nam taj susret s teškoćama, koje ne smiju (p)ostati preprjeka življenju radosti, otkriva korijen radosti koji se nazire u istini. Istina ponekad može stvoriti bol, ali ta bol postaje putem radosti jer nas neće iznevjeriti budući da za svoj temelj ima istinu.
No, koji je put življenja radosti? Na koji način ostvariti njezine zahtjeve? Gospodin nam danas govori »objavite narodima djela njegova (Božja, op.a)« (Iz 12,4a), a upravo ta djela postaju crpilište života radosti. Izvori spasenja (usp. Iz 12,3) su Božja spasenjska djela, ali ne samo ona koja su darivala svjetlo izraelskom narodu i(li) odredila hod Crkve, nego i ona konkretna čija snaga, nezamjenjivost i jasnoća ni danas ne napuštaju naš životni okoliš. Naš život obilježen Gospodinovim zahvatima spasenja kroz njegovu vjernu prisutnost u svim trenutcima našega života ohrabruje istinski život radosti i daje nepogrješiv smjer u objavi djela njegovih. Živeći radost (p)ostajemo najvjerodostojniji svjedoci Gospodinove prisutnosti među nama, u našoj sredini, u našem životu. Prvotno svjedočanstvo radosti, odnosno njezin temeljni izričaj nije, kako bi se dalo zaključiti, osmijeh, nego blagost. Zato odvažno govori apostol Pavao »blagost vaša neka je znana svim ljudima« (Fil 4,5). Blagost postaje izričaj radosti jer označava djetinji stav povjerenja i na najbolji način opisuje stvarnost naroda koji »bijaše u iščekivanju« (Lk 3, 15a). Ivan Krstitelj, zauzeti lik Došašća i sugovornik naroda u iščekivanju, živi temeljnu radost jer s blagošću živi u istini odnosa. On je slobodan od sebe, te je spreman uputiti na Krista i na puninu objave koju on donosi jer »on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem« (Lk 3, 16d). Ivan tako istinom narodu navješćuje evanđelje, navješćuje ljepotu radosne vijesti koja je kadra obuzeti čovjekov život.
Istina i ljepota Gospodnje riječi izrečena po prorocima i u Kristu u nama budi ono isto pitanje koje je nosilo i mnoštvo, i carinike, i vojnike: »Što nam je činiti?« (Lk 3,10.12.14). Ivanov odgovor usmjeren je uvijek na one koji i postavljaju pitanje, na njihov konkretan život, stoga možemo doista reći da Ivan želi naglasiti potrebu življenja dana, odnosno da je potrebno živjeti istinu svojega poziva. Upravo taj prostor naše sive svakodnevice i običajnosti postaje mjestom svjedočanstva. Tek vjerodostojnim životom u našoj svakodnevici naše svjedočanstvo nosi jasnoću. Primjećujemo stoga kako Ivan Krstitelj, svjedok vjerni, druge čini svjedocima radosti. On jasno svojim stavom svjedoči kako se radost ne očituje samo u nasmijanom licu, jakom zagrljaju i(li) zajedničkom plesu, nego u blagosti zajamčenoj vjernošću prisutnosti u teškim životnim situacijama, osobito onda kad nam se čini da nema izlaska i da do nas ne dopire nikakvo svjetlo.
I na kraju, ne mogu se otrgnuti misli o jednom žarkom svjedoku istinske radosti koji nas napusti pred koji dan. To nije bila osoba nikakvog velikog akademskog gradusa ili položaja u društvu; to je osoba koja je svojim življenjem radosti preobražavala svijet i mnoge odnose koje je gradila. Većinu svojega života provela je u služenju braći franjevcima kroz poslove u domaćinstvu, i nikada nije bila smrknuta. Vedrinu njezina življenja nije određivalo nepostojanje problema, razumijevanje od drugih ili sigurnost življenja, nego svijest da je Bog među nama. U njezinim odnosima s ljudima dominirala je blagost dodira, nezabrinutost pogleda i jasnoća riječi. Upravo ta blagost, nezabrinutost i jasnoća svoj su izvor imale u povjerenju u Onoga koji nas okuplja i vodi, a kojega iščekujemo radosno živeći kao djeca ljubljena. Svojom iznenadnom smrću, vjerujem, da je ušla u mir Božji koji je dinamizam zajedništva i koji je »iznad svakog razuma« (Fil 4,7). Gospodin joj je za života bio snaga i pjesma, ali je i ona drugima postajala snaga i pjesma (usp. Iz 12,2c). Znam pouzdano da je ona često bila Gospodinova snaga u mnogim mojim teškim trenutcima, te da njezin život radosti ostaje melodiozan zvuk Gospodinove pjesme koja svjedoči o ljepoti i smislenosti življenja zajedništva s Bogom, unatoč svemu. Zato, draga moja Mile, dok ti zahvaljujem za sveti trag dobra koji si ostavila u mom životu, istinski se radujem susretu s Tobom i zagrljaju koji će doživjeti svoju puninu jer će u našoj sredini biti Bog (usp. Sef 3, 15c).
O stvarnosti dara radosti u odnosima danas nam progovara i Riječ Božja. Osobito to uočavamo u riječima proroka Sefanije koji hrabro naviješta kako se Gospodinovoj prisutnosti među narodom ne raduje samo Izrael, nego i sam Gospodin (usp. Sef 3, 18). Glagoli koji izriču tu stvarnost, poput »radovati se«, »obnoviti« i »kliknuti«, uz sebe sadrže određenje »tebi«, »ti«, »nad tobom«, čime se jasno ocrtava kako se dinamizam življenja radosti događa u odnosima, tj. samo u drugome »ti«. Istinska radost je moguća jedino ukoliko postane prepoznatljiva u drugome. Smisao radosti jest u obradovanju drugoga koji se spomenutom radošću dade obnoviti do mjere iznenađenja koja budi kliktaj. Tako kliktaj, kao postojaniji izričaj od klicanja, uključuje čitavu strukturu odnosa omogućujući joj da nosi zahtjev otvorenosti za druge postajući pritom snaga u teškim životnim trenutcima obilježenima bolju. Upravo nam taj susret s teškoćama, koje ne smiju (p)ostati preprjeka življenju radosti, otkriva korijen radosti koji se nazire u istini. Istina ponekad može stvoriti bol, ali ta bol postaje putem radosti jer nas neće iznevjeriti budući da za svoj temelj ima istinu.
No, koji je put življenja radosti? Na koji način ostvariti njezine zahtjeve? Gospodin nam danas govori »objavite narodima djela njegova (Božja, op.a)« (Iz 12,4a), a upravo ta djela postaju crpilište života radosti. Izvori spasenja (usp. Iz 12,3) su Božja spasenjska djela, ali ne samo ona koja su darivala svjetlo izraelskom narodu i(li) odredila hod Crkve, nego i ona konkretna čija snaga, nezamjenjivost i jasnoća ni danas ne napuštaju naš životni okoliš. Naš život obilježen Gospodinovim zahvatima spasenja kroz njegovu vjernu prisutnost u svim trenutcima našega života ohrabruje istinski život radosti i daje nepogrješiv smjer u objavi djela njegovih. Živeći radost (p)ostajemo najvjerodostojniji svjedoci Gospodinove prisutnosti među nama, u našoj sredini, u našem životu. Prvotno svjedočanstvo radosti, odnosno njezin temeljni izričaj nije, kako bi se dalo zaključiti, osmijeh, nego blagost. Zato odvažno govori apostol Pavao »blagost vaša neka je znana svim ljudima« (Fil 4,5). Blagost postaje izričaj radosti jer označava djetinji stav povjerenja i na najbolji način opisuje stvarnost naroda koji »bijaše u iščekivanju« (Lk 3, 15a). Ivan Krstitelj, zauzeti lik Došašća i sugovornik naroda u iščekivanju, živi temeljnu radost jer s blagošću živi u istini odnosa. On je slobodan od sebe, te je spreman uputiti na Krista i na puninu objave koju on donosi jer »on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem« (Lk 3, 16d). Ivan tako istinom narodu navješćuje evanđelje, navješćuje ljepotu radosne vijesti koja je kadra obuzeti čovjekov život.
Istina i ljepota Gospodnje riječi izrečena po prorocima i u Kristu u nama budi ono isto pitanje koje je nosilo i mnoštvo, i carinike, i vojnike: »Što nam je činiti?« (Lk 3,10.12.14). Ivanov odgovor usmjeren je uvijek na one koji i postavljaju pitanje, na njihov konkretan život, stoga možemo doista reći da Ivan želi naglasiti potrebu življenja dana, odnosno da je potrebno živjeti istinu svojega poziva. Upravo taj prostor naše sive svakodnevice i običajnosti postaje mjestom svjedočanstva. Tek vjerodostojnim životom u našoj svakodnevici naše svjedočanstvo nosi jasnoću. Primjećujemo stoga kako Ivan Krstitelj, svjedok vjerni, druge čini svjedocima radosti. On jasno svojim stavom svjedoči kako se radost ne očituje samo u nasmijanom licu, jakom zagrljaju i(li) zajedničkom plesu, nego u blagosti zajamčenoj vjernošću prisutnosti u teškim životnim situacijama, osobito onda kad nam se čini da nema izlaska i da do nas ne dopire nikakvo svjetlo.
I na kraju, ne mogu se otrgnuti misli o jednom žarkom svjedoku istinske radosti koji nas napusti pred koji dan. To nije bila osoba nikakvog velikog akademskog gradusa ili položaja u društvu; to je osoba koja je svojim življenjem radosti preobražavala svijet i mnoge odnose koje je gradila. Većinu svojega života provela je u služenju braći franjevcima kroz poslove u domaćinstvu, i nikada nije bila smrknuta. Vedrinu njezina življenja nije određivalo nepostojanje problema, razumijevanje od drugih ili sigurnost življenja, nego svijest da je Bog među nama. U njezinim odnosima s ljudima dominirala je blagost dodira, nezabrinutost pogleda i jasnoća riječi. Upravo ta blagost, nezabrinutost i jasnoća svoj su izvor imale u povjerenju u Onoga koji nas okuplja i vodi, a kojega iščekujemo radosno živeći kao djeca ljubljena. Svojom iznenadnom smrću, vjerujem, da je ušla u mir Božji koji je dinamizam zajedništva i koji je »iznad svakog razuma« (Fil 4,7). Gospodin joj je za života bio snaga i pjesma, ali je i ona drugima postajala snaga i pjesma (usp. Iz 12,2c). Znam pouzdano da je ona često bila Gospodinova snaga u mnogim mojim teškim trenutcima, te da njezin život radosti ostaje melodiozan zvuk Gospodinove pjesme koja svjedoči o ljepoti i smislenosti življenja zajedništva s Bogom, unatoč svemu. Zato, draga moja Mile, dok ti zahvaljujem za sveti trag dobra koji si ostavila u mom životu, istinski se radujem susretu s Tobom i zagrljaju koji će doživjeti svoju puninu jer će u našoj sredini biti Bog (usp. Sef 3, 15c).
