Često u mislima, poput mladića iz Markovog evanđelja, "dotrčim" do Gospodina, "kleknem kraj njega" i "upitam": 'Što mi je činiti?' Ali to je, ako ću biti iskren, retoričko pitanje.
Već imam pripremljen odgovor na moje farizejsko pitanje i po tom svom "odgovoru" živim. Od Gospodina tražim da mi to samo – potvrdi i odobri. Problem je u tome što ponekad pitam misleći da znam odgovor. Očekujem da me Gospodin pohvali za moj umišljeni trud. No, On ne reagira po mojim očekivanjima.
Riječ je Božja "djelotvorna, oštra i živa" (Heb 4). Ona prodire duboko u mene i govori mi ono što ponekad ne želim čuti. Provocira me. Znam što mi je činiti, ali se bojim konačno nešto poduzeti. Između savršenosti, kojoj težim, i banalnosti, u kojoj živim, tanka je granica. Uvijek se svodi na, na prvi pogled, beznačajnu sitnicu. Sam je čovjek neprijatelj vlastite vječnosti.
U Markovu se evanđelju mladić ražalostio zato što ga je Isus pogodio u žicu riječima: "Prodaj sve što imaš i podaj siromasima." Mladić je cijeli svoj život opsluživao sve zakon i zapovijedi. Od Kraljevstva ga je dijelila njegova navezanost na bogatstvo. Suosjećam li s mladićem? Ne suosjećam. Taj sam.
Nije poanta u mladićevom bogatstvu.
Bogatstvo je metafora svega onoga što čovjeka zaokuplja, obuzima i čini ovisnim, a odvlači od onoga bitnoga, od prave sreće, od života, od Boga. A koliko je neka ovisnost "teška", nije pitanje njezina sadržaja, nego stupnja: koliko je ona "uznapredovala", koliko nas je obuzela i gotovo postala "opsjednutost". Ne moraju to biti samo alkohol i droga, nego i sportska kladionica, gledanje televizije, odlazak u kupovinu... Ako iskreno pogleda u svoju nutrinu, svatko će vidjeti neku ovisnost koje bi se htio osloboditi - svjesno - ili pak "trebao", a ne vidi to sam, nego mu treba netko pokazati. Ovisni smo, dakle, o drugima. Kao što smo bili ovisni o roditeljima, pogotovo o majci dok nas je hranila pupčanom vrpcom; kao što smo ovisni o zraku koji dišemo i vodi koju pijemo. A sve te ovisnosti su dobre i Bogom dane ukoliko ih radosno dijelimo s drugima i za "kruh svagdanji" Bogu zahvaljujemo. Zapravo, jedini način da budemo potpuno slobodni jest da postanemo ovisni jedino o Bogu.
Ne moja, Gospodine, volja nego – Tvoja.
Riječ je Božja "djelotvorna, oštra i živa" (Heb 4). Ona prodire duboko u mene i govori mi ono što ponekad ne želim čuti. Provocira me. Znam što mi je činiti, ali se bojim konačno nešto poduzeti. Između savršenosti, kojoj težim, i banalnosti, u kojoj živim, tanka je granica. Uvijek se svodi na, na prvi pogled, beznačajnu sitnicu. Sam je čovjek neprijatelj vlastite vječnosti.
U Markovu se evanđelju mladić ražalostio zato što ga je Isus pogodio u žicu riječima: "Prodaj sve što imaš i podaj siromasima." Mladić je cijeli svoj život opsluživao sve zakon i zapovijedi. Od Kraljevstva ga je dijelila njegova navezanost na bogatstvo. Suosjećam li s mladićem? Ne suosjećam. Taj sam.
Nije poanta u mladićevom bogatstvu.
Bogatstvo je metafora svega onoga što čovjeka zaokuplja, obuzima i čini ovisnim, a odvlači od onoga bitnoga, od prave sreće, od života, od Boga. A koliko je neka ovisnost "teška", nije pitanje njezina sadržaja, nego stupnja: koliko je ona "uznapredovala", koliko nas je obuzela i gotovo postala "opsjednutost". Ne moraju to biti samo alkohol i droga, nego i sportska kladionica, gledanje televizije, odlazak u kupovinu... Ako iskreno pogleda u svoju nutrinu, svatko će vidjeti neku ovisnost koje bi se htio osloboditi - svjesno - ili pak "trebao", a ne vidi to sam, nego mu treba netko pokazati. Ovisni smo, dakle, o drugima. Kao što smo bili ovisni o roditeljima, pogotovo o majci dok nas je hranila pupčanom vrpcom; kao što smo ovisni o zraku koji dišemo i vodi koju pijemo. A sve te ovisnosti su dobre i Bogom dane ukoliko ih radosno dijelimo s drugima i za "kruh svagdanji" Bogu zahvaljujemo. Zapravo, jedini način da budemo potpuno slobodni jest da postanemo ovisni jedino o Bogu.
Ne moja, Gospodine, volja nego – Tvoja.
