Danas nas naši pokojni, poneseni na krilima anđela, sa zahvalnošću promatraju i zagovaraju pred licem Svevišnjega, a mi, pogledom uprtim negdje u dubinu, dok tiho šapućemo "pokoj vječni" pitamo se...
Uvijek nas teško pogodi smrt dragih nam osoba ma koliko mi bili spremni za nju i svjesni da nas sve čeka i polako sustiže. Teško ostajemo ravnodušni gledajući poznato nam blijedo, beživotno tijelo koje je do maločas bilo sposobno gledati, osjećati, razgovarati, udisati, diviti se, plakati, smijati se..., a sad nas podsjeća na čovjekoliki kip od zemlje kojeg će prva vodena bujica isprati i nikad više ga nećemo vidjeti. Promatrajući smrt, čovjek se nekako lakše približi Bogu. Razlog tomu vidim u beskrajnim pitanjima koja naviru iz čovjekove naravi, na koja nam nitko ne može odgovoriti osim vjere u Živoga Boga. Smrt je tu, prisutna je, ali ne možemo znati ni dana ni časa... Ne možemo joj umaći; možda ne bismo trebali ni pokušavati i grčevito se boriti protiv nje. Bilo bi puno lakše kad bismo je prihvatili i spremno koračali s njom: postali je svjesni. Možda bismo trebali češće razmišljati o smrti...
Crkva pred nas danas stavlja spomen svih vjernika pokojnika. Jučer smo se prisjetili svih svetih, a danas se sjećamo svih nama dragih osoba koje "prijeđoše s ovoga svijeta". Ako smo danas pažljivo slušali misna čitanja mogli smo čuti kako Job ispovijeda svoju vjeru u Boga živoga, a odmah zatim i vjeru da će ga taj isti Bog k sebi dići i milostivo mu pokazati Lice svoje. Zar to nije ono za što smo stvoreni, za što živimo, ono što u nadi čekamo? Što je to što nas tamo čeka? Ne znamo, jer uho ne ču niti oko vidje..., ali ipak znamo: bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. (usp. 1 Kor 2,9; 1 Iv 3,2)
Psihologija kaže da nas ne žalosti smrt kao takva, ne žalosti nas bilo čija smrt, nego samo smrt osoba koje su nam nešto značile u životu, smrt onih osoba za koje smo emotivno vezani. Prisjećanje na smrt tih dragih nam osoba može biti različito emotivno obojano. Ako njihovu smrt gledamo kao tragediju, gubitak ili kraj, obuzet će nas neizmjerna tuga i žaljenje, osjećaj bespomoćnosti što nismo u mogućnosti da ih vratimo. Ali kao Isusovi učenici mi vjerujemo da vidljiva smrt ne oduzima život nego ga po Kristovu uskrsnuću od mrtvih mijenja na bolje. Nema razloga da se smrti užasavamo. Ako, dakle, smrt shvatimo kao prijelaz u novi život, vječni život s Kristom, "posljednji ispraćaj" dragih nam pokojnika poprima jednu novu i smisleniju dimenziju. Nošenje cvijeća na grobove i paljenje svijeća nad njima sada ima smisla, ocrtava nadu u spasenje i život, vjeru u Uskrsloga.
Žalosno je što to činimo samo jedan put u godini. To su ljudi koji su zavrijedili mnogo više od jedne svijeće godišnje. Možda nije smjelo reći da su naša groblja ogledalo naše vjere. Neuredni i u trnje zarasli grobovi znak su zapuštenosti kako nas samih tako i vjere u uskrsnuće od mrtvih. Zar ne bi bilo lijepo češće prošetati do naših obiteljskih grobnica zahvaljujući Gospodinu što je te ljude stavio na naše životne putove i preko njih dao nam mnoge milosti...
"Gospodin u samome sebi nije posjedovao tijelo u kojem bi umro za nas.
Zato je od nas uzeo smrtno tijelo. Uzevši naše tijelo Besmrtni je mogao umrijeti.
Mi ne posjedovasmo temelja na kojem bismo mogli živjeti od sebe.
Krist pak od sebe ne mogaše umrijeti.
Zato je s nama sklopio čudesnu razmjenu.
Naše je čime je on umro, a njegovo je od čega ćemo mi živjeti.
Koje li razmjene! Što je dao, a što primio!?"
Crkva pred nas danas stavlja spomen svih vjernika pokojnika. Jučer smo se prisjetili svih svetih, a danas se sjećamo svih nama dragih osoba koje "prijeđoše s ovoga svijeta". Ako smo danas pažljivo slušali misna čitanja mogli smo čuti kako Job ispovijeda svoju vjeru u Boga živoga, a odmah zatim i vjeru da će ga taj isti Bog k sebi dići i milostivo mu pokazati Lice svoje. Zar to nije ono za što smo stvoreni, za što živimo, ono što u nadi čekamo? Što je to što nas tamo čeka? Ne znamo, jer uho ne ču niti oko vidje..., ali ipak znamo: bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. (usp. 1 Kor 2,9; 1 Iv 3,2)
Psihologija kaže da nas ne žalosti smrt kao takva, ne žalosti nas bilo čija smrt, nego samo smrt osoba koje su nam nešto značile u životu, smrt onih osoba za koje smo emotivno vezani. Prisjećanje na smrt tih dragih nam osoba može biti različito emotivno obojano. Ako njihovu smrt gledamo kao tragediju, gubitak ili kraj, obuzet će nas neizmjerna tuga i žaljenje, osjećaj bespomoćnosti što nismo u mogućnosti da ih vratimo. Ali kao Isusovi učenici mi vjerujemo da vidljiva smrt ne oduzima život nego ga po Kristovu uskrsnuću od mrtvih mijenja na bolje. Nema razloga da se smrti užasavamo. Ako, dakle, smrt shvatimo kao prijelaz u novi život, vječni život s Kristom, "posljednji ispraćaj" dragih nam pokojnika poprima jednu novu i smisleniju dimenziju. Nošenje cvijeća na grobove i paljenje svijeća nad njima sada ima smisla, ocrtava nadu u spasenje i život, vjeru u Uskrsloga.
Žalosno je što to činimo samo jedan put u godini. To su ljudi koji su zavrijedili mnogo više od jedne svijeće godišnje. Možda nije smjelo reći da su naša groblja ogledalo naše vjere. Neuredni i u trnje zarasli grobovi znak su zapuštenosti kako nas samih tako i vjere u uskrsnuće od mrtvih. Zar ne bi bilo lijepo češće prošetati do naših obiteljskih grobnica zahvaljujući Gospodinu što je te ljude stavio na naše životne putove i preko njih dao nam mnoge milosti...
"Gospodin u samome sebi nije posjedovao tijelo u kojem bi umro za nas.
Zato je od nas uzeo smrtno tijelo. Uzevši naše tijelo Besmrtni je mogao umrijeti.
Mi ne posjedovasmo temelja na kojem bismo mogli živjeti od sebe.
Krist pak od sebe ne mogaše umrijeti.
Zato je s nama sklopio čudesnu razmjenu.
Naše je čime je on umro, a njegovo je od čega ćemo mi živjeti.
Koje li razmjene! Što je dao, a što primio!?"
sv. Augustin
