Kada život postane težak, i kada se počnu rušiti naše ideje, želje, planovi, kada se otvori rupa bez kraja koja guta sve što smo ikad postigli i što smo ikad voljeli, ugledajmo se u Mariju!
___________piše: fra Mario
Marija je bila obična žena svoga vremena. Do anđelovog pohoda, nemamo razloga ni povoda smatrati je imalo drugačijom od drugih Židovki vremena i prostora u kojem je ona živjela. No, izravni Božji zahvat u njen život, i njen „neka mi bude“, ipak su početak nečega novoga, do sada neviđenoga – i upravo taj događaj Mariju čini posebnijom od svih ljudi.
Možemo slobodno reći da je upravo Marija, na Božju inicijativu, preko sina Isusa, započela povijest spašenih. Sv. Justin Mariju je nazvao novom Evom. Kako je Eva, koja je majka svih ljudi, čovječanstvu posredovala smrt, tako sada Marija, majka novog svijeta, ljudima posreduje spasenje po Sinu Božjemu.
Nipošto ne smijemo misliti da je Marijin život bio išta lakši ili bolji nego život ondašnjih žena. Štoviše, Marijin život je bio ispunjen patnjom, neizvjesnošću, nerazumijevanjem, strahom i najvećom boli koju jedna majka može doživjeti – smrt vlastitoga Sina! Marija je kao Isusova majka proživljavala i njegov ljudski život. Svaki put kad je Isus bio napadan i osuđivan, ismijavan i izrugivan, Marija je suosjećala s njim.
Pokušajmo na trenutak ući u Marijin život i zapitati se je li to uistinu tako. Možemo li zamisliti kako je Mariji bilo gledati Isusa kako odrasta? Koga je mogla vidjeti u dječaku Isusu koji se nipočem nije razlikovao od svojih vršnjaka? – Boga? Koga je mogla vidjeti u „neposlušnom“ Isusu koji je ostao u Hramu bez njenog znanja? – Boga? Koga je mogla vidjeti u „raskalašenom“ Isusu koji se druži s preljubnicama i sakupljačima poreza? – Boga? Koga je mogla vidjeti u buntovniku koji „krši“ Mojsijev Zakon i još kaže da ga nadopunja? – Boga? Koga je mogla vidjeti u osuđeniku kojega svi preziru i pljuju, koji bespomoćno visi na stupu sramote i traži kap vode da ublaži žeđ? – Boga?
Zar se tada nije pitala što je to bilo onog dana kad je vidjela anđela? Da nije možda sve to bio samo san? Možda je sve to jenostavno umislila? Jer, anđeo je obećao lijepe stvari: bit će velik, zvat će se Sin Svevišnjega, bit će kralj na Davidovu prijestolju i nikada neće imati kraja. A što to ona sada ima pred očima? Nepoželjnoga otpadnika od vjere...
Tridesetitri godine nadala se, vjerovala, molila, i evo što je dobila. Mač koji razdire sav njen život i sve njene nade, mač koji nanosi neizdrživu bol! Baš onako kako je to prorekao stari Šimun.
Ovakvo promišljnje o Mariji daje nam posve novu, ljudsku dimenziju Marijina života. Ona je stvarna. Marija nije bila pošteđena ni suza, ni boli, ni izrugivanja. Marija nije odmah sve znala niti shvatila. Štoviše, malo je toga shvaćala i još manje znala. Ali Marija je vjerovala! Ona je povjerovala anđelu koji je došao od Boga. Ona je žena vjere i to je njezina veličina. Ono po čemu je Marija velika jest ono u čemu je moramo nasljedovati. U nepokolebljivoj vjeri. Marija nije sumnjala u vjerodostojnost obećanja koje je primila od Boga. Bog je onaj komu se vjeruje! Njeno fiat nije bilo samo odgovor anđelu, nego i program njenog života. Neka moj život bude volja Božja.
Mi ne možemo roditi Sina Božjega kao što ga je rodila Marija, možda nikada ne ćemo znati kako zvuči anđelov glas, ali ono po čemu možemo biti kao Marija jest vjera! Marija je vjerovala da je Bogu moguće ono što je ljudima nemoguće. Kada život postane težak, i kada se počnu rušiti naše ideje, želje, planovi, kada se otvori rupa bez kraja koja guta sve što smo ikad postigli i što smo ikad voljeli, ugledajmo se u Mariju! I kada sve postane beznadno, i kada sve izgubi svoj smisao, sjetimo se da smo otkupljeni, da smo se utekli Svemogućemu i ugledajmo se u Mariju. Kada nas svi napuste, utecimo se Bogu, kako je to činila i Marija, jer On nas nikada neće ostaviti bez utjehe.
