Ljubav uvijek stvara cjelovitost. Ona nadopunja fragmentarnost, lomljivost i nedostatke. Njezina je bit od dvoga činiti jedno, uništavati pregradu razdvojnicu koja priječi istinski odnos i uvoditi u novost odnošajnosti dajući joj jedinstvene tonove ljepote.
Svatko od nas u svom životu prije ili kasnije postane svjestan potrebe odnošajnosti koja nosi naše živote. U našem životu drugi su neizbrisivo prisutni i nije moguće ni zamisliti svoj život bez drugih. Prisutnost drugih očita je od našega rođenja do smrti. Gotovo da ne postoji trenutak našega života u kojemu drugi ne 'igraju' svoju 'ulogu'. Vezani smo tako trajnim odnosima koji određuju naš životni hod. To nam iskustvo očituje kako je čovjek bitno biće potrebno drugih i Drugoga. Ostvarenje vlastite egzistencije u svojoj cjelovitosti nemoguće je bez njih. No, način na koji izričemo tu očitu potrebitost ocrtava se u nastojanjima da ostvarimo zajedništvo komunikacijom koja se uspostavlja u darovanosti vlastitih osjetila. Ući u neki odnos koji obogaćuje ili osiromašuje može se jedino po osjetilima. Put uspostavljanja zajedništva i odnosa pronalazi se jedino u osjetilnom načinu zapažanja. Vid, opip, okus, miris i sluh određuju našu odnošajnost koja daje (be)smislenost našem hodu. Oni je omogućuju. Postaju njihovim sredstvima. Njihova se temeljna snaga očituje upravo u zahvaćanju čitava čovjekova bića – osjećaja, misli, riječi i djela.
Vid nam tako omogućuje opažanje i 'realno' gledanje zbilje i upravo je zbog toga u antičkoj filozofiji smatran jedinim ispravnim izvorom spoznaje. Opip nam pak omogućuje dodir kojeg poznaju i oni nošeni ljubavlju, i oni zahvaćeni mržnjom, a u stanju je potaknuti drhtaj čitava bića. Okus, ako se koristi u granicama razboritosti, svjedoči o ugodnosti koja (ponekad) daje ljepotu življenja. Isto tako, kažu da miris može najviše oživjeti događaje urezane u naše sjećanje i 'vratiti' nas istim jačinom u njihov doživljaj; a osjet sluha, za razliku od mirisa, u nama oživljava sadašnjost. Naime, sluh ima sposobnost prijeći u događaje, i to po slušanju, tj. čuvši nešto što dotiče naš život i naše određenosti počinjemo djelovati, počinjemo mijenjati ponašanje, naš način ophođenja. Osobito se to očituje u našim svakodnevnim događanjima kada, čuvši kako smo od nekoga pohvaljeni ili pak ogovarani, možda čak i nesvjesno, naše se ponašanje počinje mijenjati prema njima, (p)ostanu nam još (ne)simpatičniji. Upravo u toj dimenziji koju dotiče i današnja Služba riječi, dimenziji djelujućeg (aktivnog) slušanja otkriva se i objava Boga po Riječi i u Riječi – Isusu Kristu.
Crkva, danas, pred nas stavlja riječi Božje zapovijedi izrečene preko Mojsijevih usana izraelskom narodu: »Čuj Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!« (Pnz 6,4-5). Čuti Gospodinov glas preduvjet je hoda putem ljubavi kojega on zapovijeda. Sluh, koji razaznaje glas i prepoznaje Riječ, svoj odjek pronalazi u slušanju očitovanom kroz avanturizam života s Gospodinom i bližnjima. Zapovijed tako slušanjem ne postaje samo obveza, nego se prelijeva u molitveni izričaj. Zapovijed prelivena u molitvu urezuje se u pamćenje naroda te postaje dio njegova žića, njegova hoda. Upravo zato spomenute riječi iz Ponovljenog zakonika postaju temeljna molitva svakoga dana izraelskog naroda s ciljem podsjećanja na potrebitost trajnog izoštravanja osjetila sluha koji očituje spremnost promjene i odsluha (odziva) na Božji poziv. Taj avanturistički hod ljubavi prema Gospodinu očekuje zahvaćenost čitavog bića – osjećaja, misli, riječi i djela. Zapovijed ljubavi pretpostavlja obuzetost do mjere punine koju Pismo izražava riječima svim srcem, svom dušom i svom snagom. Prožetost ljubavlju prema Gospodinu ne očituje se u nekoj dalekoj hemisferi koja nije našim osjetilima tako lako dostupna. Naši stvarni odnosi postaju mjesto očitovanja zahvaćenosti ljubavlju, jer se to očitovanje iskušava u svakodnevnom življenju s bližnjima koji određuju naš hod za Kristom, a ponekad i postaju našim križnim putem. Upravo na tu dimenziju ljubavi prema Bogu upozorava jasnoća Gospodinova govora u evanđelju. On, u odgovoru pismoznancu na pitanje o najvažnijim zapovijedima, zapovijed ljubavi prema Bogu 'nadopunja' zapovijeđu ljubavi prema bližnjemu: »Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.« (Mk 12,31a). Tako se u ovom kratkom odlomku namah primjećuje istovjetnost Kristovih riječi s riječima starozavjetne objave koje označuju istost vjere u svojem objaviteljskom slijedu čiji se vrhunac očituje u Kristu i jasno se određuje prostor svjedočenja ljubavi prema Bogu.
Ljubav uvijek stvara cjelovitost. Ona nadopunja fragmentarnost, lomljivost i nedostatke. Njezina je bit od dvoga činiti jedno, uništavati pregradu razdvojnicu koja priječi istinski odnos i uvoditi u novost odnošajnosti dajući joj jedinstvene tonove ljepote. Istu stvarnost naglasit će i današnja riječ iz poslanice Hebrejima ističući Kristovo spasenjsko djelo kao čin ljubavi, tj. čin zauzimanja, te označavajući ga kao čin svećenika koji nam »i bijaše potreban« (usp. Heb 7,25-26). Pri pritjelovljenju Kristu u sakramentu krštenja primismo, uz proročku i kraljevsku, i službu općeg svećeništva koja svoj identitet pronalazi upravo u govoru ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Naime, izvršavajući vlastitim životom tu molitvu (zapovijed), mi izvršavamo našu svećeničku službu posvećivanja ljubavlju. Oplemeniti naše odnose ljubavlju prema Gospodinu darivajući ljubav bližnjima, unosimo u stvarnost svijeta ljepotu Radosne vijesti i smislenost hoda za Kristom. Tada zahvaćenost naših osjetila postaje drugačija i oni omogućuju drugačiji pogled unoseći u njega jasnoću vjere; drugačiji okus uživajući u darovima Kristova euharistijskog dara; drugačiji opip koji omogućuje dodirnuti rane naših bližnjih donoseći utjehu evanđeoske riječi; drugačiji miris oplemenjen Kristovom miomirisnom riječju te drugačiji sluh koji svoj odgovor pronalazi u zauzetom djelovanju konkretnim služenjem bližnjemu. Hoćemo li se otvoriti toj drukčijosti koja daje kvalitetu ljubavi svim našim potrebnim odnošajnostima, ovisi o spremnosti našeg prihvaćanja ljubavi očitovanoj u vjernom hodu za Kristom.
