Svatko od nas u svom životu nosi neka sjećanja. Sjećanja su plod iskustva. Ona imaju moć vratiti nas u trenutak kad su učinjena.
Tako će nas primjerice neka gesta, riječ, okus ili pak miris vratiti u neko naše iskustvo, omogućujući nam pritom svježinu sjećanja koja grade naš život u sadašnjosti i budućnosti. Sjećanje nam omogućuje 'vremenski povratak' u događaje koji, upravo sjećanjem, postaju prisutni, postaju jednako djelatni i živi. No, nisu sva sjećanja lijepa i ne izgrađuju sva sjećanja jednako. Ona bolna nam ponekad znaju predstavljati problem te najčešće postaju uzrokom brojnih psihičkih smetnji koje onemogućavaju normalan život čega smo, sve više danas u našem društvu, svjedoci. Ona, pak, lijepa uvode nas u trenutke radosti koja svoj korijen pronalaze u zajedništvu i susretu, tj. u odnosu.
Ono što budi naša sjećanja, uvijek su ozračja u kojem su se događaji zbili, uvijek je ono što situaciju čini dojmljivom i specifičnom. Zato se upravo sjećanje na dogođene trenutke u našem životu ostvaruje u istim ozračjima, ali valja nam pritom razbiti jednu iluziju – nikada kontekst nije prostor i mjesto sjećanja, nego je to odnos koji daje kvalitetu tom kontekstu. Vrijednost nekog događaja ne određuje situacija u kojoj smo se našli, nego odnos koji je tu situaciju odredio i učinio takvom. Na tu stvarnost podsjeća nas i jedna pjesma hrvatskih izvođača koja u svojem refrenu govori: »Ja ima dan i imam noć, ja imam san i imam moć, mjesec imam i zvijezde sve, i ništa nemam, ako nemam te!« Čitav kontekst u kojem se dogodio susret i koji je omogućio odnos nije bitan, ako tu nije moguće uspostaviti i uprisutniti odnos s osobom. Takav nam kontekst stvara bol nemoći i nevrijednosti. Sprječava nas u uspostavljanju zrelih sjećanja jer odnos je taj koji definira i određuje sjećanja.
Današnja nas Služba riječi Mise večere Gospodnje u brojnim svojim izričajima ohrabruje i usmjeruje na naša sjećanja, odnosno na potrebu vraćanja na dogođena iskustva susreta i odnosa s Gospodinom. Knjiga Izlaska će tako jasno, spomenuvši se spasenjskog Božjeg djela u narodu, napomenuti da određenoga dana i datuma treba svetkovati dogođeno, tj. potrebno je svojim se sjećanjem vratiti na sam događaj i u njemu pronalaziti snagu za daljnji hod s Gospodinom. Taj događaj, i iskustvo kojega događaj stvara, postaje temeljnim u svim našim daljnjim koracima i odnosima jer »ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi u godini« (Izl 12,2). Naime, spomen na njega postaje polazištem našega života i snagom našeg koračanja kroz njega. Upravo na taj način sjećanje postaje uvođenje u sam taj događaj omogućujući jednako iskustvo. Istu će nam riječ prenijeti i apostol Pavao u svojem euharistijskom izvješću ističući što »od Gospodina primih, vama predadoh« (1 Kor 11,23). Time nam postaje jasno kako sjećanje može biti ispravno shvaćeno i slavljeno samo ako je preneseno, ako je podijeljeno s onima koje ljubimo. Jednako tako i naši odnosi, i događaji vezani uz njih koji nose snagu sjećanja, dobivaju svoju vrijednost samo ukoliko su podijeljeni, predani drugima za svjedočanstvo. Vjerni Gospodinovoj zapovijedi ponovnog spominjanja događaja spasenja otvaramo se daru njegove ljubavi koja nas mijenja i čini novima – sposobnima drugima naviještati dar spasenja koje se, po spominjanju, uprisutnjuje.
Evanđelje nam donosi Kristove geste služenja koje očituju njegovu ljubav »do kraja« (Iv 13,1d). Ljubav u služenju, u ovom slučaju očitovano kroz pranje nogu, postaje opipljivo prisutna, postaje konkretizirana. Zato upravo liturgija Mise večere Gospodnje predviđa spomen toga pranja jer pranje nogu (p)ostaje mjesto spomena, mjesto sjećanja na dar služenja koje je nošeno ljubavlju. Iako su nam ponekad geste ljubavi nerazumljive, kao što je ovdje bio slučaj s Petrom, vremenski odmak nam omogućuje shvatiti vrijednost nekog događaja jer »što ja činim, ti sada ne znaš, no shvatit ćeš poslije!« (Iv 13,7). Baš zbog toga nam je potrebno sjećanje, da bismo znali ispravno vrednovati događaje i odnose koji ih čine vrijednima. Takvoj snazi se prepustiti znači dopustiti Kristu da izvrši svoj naum s nama, bez obzira koliko to bilo protiv naše 'zdrave' logike. Otvoriti se tim začuđujućim gestama ljubavi Boga znači imati dijela s njim, biti dionik njegove radosti i boli, njegova života. Ljubav koja iznenađuje, stvara sjećanje koje je vrijedno povratka. Stoga očitovanja i geste ljubavi nisu u tome da budu do kraja razumljene, nego da budu primjer koji treba slijediti. Primjer služenja postaje spomen kako bi postao snaga jednakih konkretnih djela ljubavi. Ta se konkretizacija osobito može očitovati na našim odnosima koje svojim načinima življenja, prihvaćanja, reagiranja često dovedemo u krizu. Potrebno je stati nad njima, sagledati ih i u njima slijediti Kristove geste: odložiti haljine oholosti, samouvjerenosti i očekivanja; uzeti ubrus suza žaljenja i utjehe radosti; te opasati se novim odnosima koji će biti oblikovani praštanjem i prihvaćanjem jer su ukorijenjeni u onoj ljubavi koju Gospodin daruje. Zato, u ovu večer kad se spominjemo dara Kristova i njegove geste ljubavi, smijemo moliti da nam spomen na Krstove događaje bude primjer ispravnog sjećanja koje će biti građeno na ljubavi očitoj u našim odnosima prema sebi, bližnjima, a onda i prema Bogu.
