Umijmo se ujutro zornicom, preko dana se hranimo prepoznavanjem Boga u ljudima s kojima živimo, a navečer, prije spavanja, svjesno zahvalimo istinitom obećanju Neba. Tko zna, možda upravo u vremenu našega sanjarenja Bog ostvari svoju viziju s nama.
Mt 24, 37-44
Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti. Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.
Ovaj tjedan na američkom kontinentu obilježen je u znaku zahvalnosti. Učenici su bili oslobođeni nastave, studenti nisu imali redovitih predavanja, a zaposleni ljudi su dobivali slobodne dane kako bi obilježavanje Dana zahvalnosti proveli sa svojim obiteljima. Domaćini su pripremali obilne obroke i atmosfera u kućama je bila ispunjena radošću i zajedništvom. Svatko od pozvanih je osjetio srdačnu dobrodošlicu. Pa i da se našao netko tko nije pozvan, a svratio bi i sjeo za blagdanski stol, osjećao bi se dobrodošlim.
U sadržaju ovoga dana mogu se prepoznati konture adventske priprave za slavlje Božića. Od svih popratnih sadržaja, bez kojih bi Dan zahvalnosti izgubio na svojoj svečanosti, do izražaja ipak najviše dolazi spremnost domaćina za dolazak gostiju. Spremnost je to koja znači i svjesnost o stvarnosti koja se događa. Svaki je domaćin u svojoj glavi imao neku vrstu viđenja koja se kasnije pretvori u neopisiv doživljaj stvarnosti. Ovakvo slavlje ne ostane samo neostvareni san u glavi sanjara, nego se ta vizija ostvari u svoj punini u spremnosti vizionara. Kao što je Krist osjetio dobrodošlicu iskazanu pranjem nogu dragocjenom pomasti u farizejevoj kući, tako i sada svaki gost osjeti da je primljen raširenih ruku. Isto kao što je Krist najavio dolazak u Zakejevu kuću, najavljuje dolazak i u naše domove. I dogodit će se to onda kada najmanje budemo očekivali: dok su djeca u školi, studenti na fakultetu, odrasli na poslu, umirovljenici na zasluženom odmoru…
Ne govori nam točno vrijeme svoga dolaska, ali ne zato što bi nas volio vidjeti neugodno iznenađene, nego upravo suprotno – želi nas uvijek spremne. Povezanost članova obitelji daje sigurnost svakom članu te zajednice da će dolaskom u prostor doma uvijek biti spremno dočekan. Tako, važnost zajednice Kristovih učenika ulijeva svakome od nas neku vrstu sigurnosti za spremni doček najvažnijega Gosta. Svakodnevno sudjelovanje u liturgiji, kao i u župnim ili samostanskim aktivnostima, jedan je od načina kojim se jača veza među Kristovim učenicima. Osjećajući u svom srcu blisku pripadnost Crkvi, svaki vjernik budući Kristov dolazak promatra iz drukčije perspektive – ne kao neugodno iznenađenje, nego kao željno iščekivanje. Jednom netko reče da „ništa u životu nije stvar realnosti, nego percepcije“. Mi vjernici znamo da je sve u kršćanskom životu stvar i jednoga i drugoga – i stvarnosti i percepcije stvarnosti. Kristov sljedeći dolazak na zemlju nije lažni novinski naslov, nego je Božje obećanje koje će se ostvariti.
Zato sv. Pismo danas govori da je prorok Izaija imao viđenje, a ne san. Viđenje je uvijek istinito dok san može to biti, ali i ne mora. Istina – to je Krist! Nije On jedan od učitelja istine, nego je On sam Istina. Bog, koji je Istina, najavljuje svoj stvarni dolazak. Takva percepcija shvaćanja Kristova obećanja razbija iluziju i slatkoću bajke, a ohrabruje nas u mračnim vremenima – Istina se ne boji ničega, a najmanje mraka i tame.
Što nam je Krist ostavio iza sebe nakon svoga zadnjeg posjeta zemlji? Ratove, glad, siromaštvo, socijalnu nepravdu, nejednakost, svađu, nemir? Ne. Ostavio nam je Boga – ostavio nam je samoga sebe. Sv. Pavao je to dobro znao i zato podsjeća na svakodnevno zaodijevanje Istinom. Umijmo se ujutro zornicom, preko dana se hranimo prepoznavanjem Boga u ljudima s kojima živimo, a navečer, prije spavanja, svjesno zahvalimo istinitom obećanju Neba. Tko zna, možda upravo u vremenu našega sanjarenja Bog ostvari svoju viziju s nama.
