Kušnja je bitni dio Božje pedagogije kojom odgaja nas, svoje sinove i kćeri, jer kao što ni u izvanjskoj prirodi, tako ni u čovjeku ništa ne raste bez muke.
Nitko od nas nije pošteđen kušnja. Dokaz tome je i prva rečenica današnjega evanđelja, a ona glasi: Potom Duh odvede Isusa u pustinju da ga napastuje đavao. Isus, koji je Sin Božji, podvrgnuo se Očevoj volji, sve je svoje predao Njegovoj vlasti na krštenju na Jordanu, a ipak ga Duh vodi u pustinju da ga napastuje đavao, njegov najveći neprijatelj. Iz ovoga vidimo kako ustvari Bog dopušta da budemo kušani. Međutim, zašto? Držim kako nam Jakov u svojoj poslanici daje odgovor na ovo pitanje: Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću.
Kušnja je znak rasta, znak da smo na pravom putu. Jer baš kao što psihofizički razvoj čovjeka, napose razdoblje adolescencije, biva popraćeno različitim problemima, poteškoćama koje nam se u tom trenutku čine nerješive i vječne, tako je popraćen i duhovni razvoj. Iziskuje mukotrpan rad koji je uvijek obilježen padovima i uspjesima, radostima i suzama. Kušnja je bitni dio Božje pedagogije kojom odgaja nas, svoje sinove i kćeri, jer kao što ni u izvanjskoj prirodi, tako ni u čovjeku ništa ne raste bez muke. A plod – plod je istinsko, prokušano prijateljstvo sa samim Bogom. Pogledajmo samo naše međuljudske odnose i shvatit ćemo kolika je važnost i sreća imati prijatelja koji te nikada neće ostaviti, koji te nikada neće iznevjeriti, prijatelja za “prvu crtu”, a baš takvog dobivamo kroz naše kušnje.
Gotovo sam siguran da se đavao neće pojaviti u onom obliku i s nama se prepucavati biblijskim citatima, kako se pojavljuje u ovoj sceni iz evanđelja, ali zasigurno pokušava imati stalni utjecaj na naš život kroz različite napasti kojima nas nastoji udaljiti od Boga. Način je možda i promijenio, ali primamljiva ponuda koju je stavio pred Isusa ostaje uvijek ista: materijalna sigurnost, slava i “božanska“ vlast. To je upravo ono što nas uvijek vreba, ono zbog čega i najbolji padaju, što je ujedno i razlogom mnogih zala u svijetu.
Druga stvar koja zaokuplja moje misli kada razmišljam o ovom današnjem evanđelju je pustinja. Pustinja ima jednu veliku i opširnu povijest u povijesti spasenja, usuđujem se reći da joj je i suputnica. Mnoštvo biblijskih likova i svetaca, a kako danas čitamo i sam Isus, ili je provelo jedan dio ili završilo svoje djelovanje u pustinji. Ali što je tako privlačno u toj nekoj prostranoj pješčanoj površini, dalekoj od svega, obilježenoj jakim suncem i nedostatkom vode, gdje temperature zraka neizdrživo variraju? Mislim da je njezina čar upravo u ovome daleko od svega, jer oni su se povlačili kako bi tražili tišinu. Tišinu koja, kako kaže jedan duhovni pisac, nije praznina nego mir, obraćanje pozornosti Božjoj nazočnosti. Želja za tim mirom posebno je izražena u svijetu u kojem živimo. Prevelika izvanjska buka, brzi tempo života pobuđuju unutarnju buku koja prouzrokuje nemir, tjeskobu, zabrinutost, stres, nesređeni vrtlog misli koji, citiram, ne ostavlja mnogo prostora Duhu Svetome i ne čuva našu „unutrašnju ćeliju“ u kojoj se susrećemo s Bogom i sa samima sobom.
Također je uvijek važno imati na pameti dvije stvari. Prva je da nikada nismo sami u kušnjama, jer Bog iskušava one koji su mu blizu. Druga: Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati. S tom sigurnošću Božje pomoći kročimo hrabro, puni nade, ovom suznom dolinom kako bismo na kraju svoje životne staze čuli glas koji nam govori: Da, vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama. Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac.
piše: fra Jozo Hrkać
Kušnja je znak rasta, znak da smo na pravom putu. Jer baš kao što psihofizički razvoj čovjeka, napose razdoblje adolescencije, biva popraćeno različitim problemima, poteškoćama koje nam se u tom trenutku čine nerješive i vječne, tako je popraćen i duhovni razvoj. Iziskuje mukotrpan rad koji je uvijek obilježen padovima i uspjesima, radostima i suzama. Kušnja je bitni dio Božje pedagogije kojom odgaja nas, svoje sinove i kćeri, jer kao što ni u izvanjskoj prirodi, tako ni u čovjeku ništa ne raste bez muke. A plod – plod je istinsko, prokušano prijateljstvo sa samim Bogom. Pogledajmo samo naše međuljudske odnose i shvatit ćemo kolika je važnost i sreća imati prijatelja koji te nikada neće ostaviti, koji te nikada neće iznevjeriti, prijatelja za “prvu crtu”, a baš takvog dobivamo kroz naše kušnje.
Gotovo sam siguran da se đavao neće pojaviti u onom obliku i s nama se prepucavati biblijskim citatima, kako se pojavljuje u ovoj sceni iz evanđelja, ali zasigurno pokušava imati stalni utjecaj na naš život kroz različite napasti kojima nas nastoji udaljiti od Boga. Način je možda i promijenio, ali primamljiva ponuda koju je stavio pred Isusa ostaje uvijek ista: materijalna sigurnost, slava i “božanska“ vlast. To je upravo ono što nas uvijek vreba, ono zbog čega i najbolji padaju, što je ujedno i razlogom mnogih zala u svijetu.
Druga stvar koja zaokuplja moje misli kada razmišljam o ovom današnjem evanđelju je pustinja. Pustinja ima jednu veliku i opširnu povijest u povijesti spasenja, usuđujem se reći da joj je i suputnica. Mnoštvo biblijskih likova i svetaca, a kako danas čitamo i sam Isus, ili je provelo jedan dio ili završilo svoje djelovanje u pustinji. Ali što je tako privlačno u toj nekoj prostranoj pješčanoj površini, dalekoj od svega, obilježenoj jakim suncem i nedostatkom vode, gdje temperature zraka neizdrživo variraju? Mislim da je njezina čar upravo u ovome daleko od svega, jer oni su se povlačili kako bi tražili tišinu. Tišinu koja, kako kaže jedan duhovni pisac, nije praznina nego mir, obraćanje pozornosti Božjoj nazočnosti. Želja za tim mirom posebno je izražena u svijetu u kojem živimo. Prevelika izvanjska buka, brzi tempo života pobuđuju unutarnju buku koja prouzrokuje nemir, tjeskobu, zabrinutost, stres, nesređeni vrtlog misli koji, citiram, ne ostavlja mnogo prostora Duhu Svetome i ne čuva našu „unutrašnju ćeliju“ u kojoj se susrećemo s Bogom i sa samima sobom.
Također je uvijek važno imati na pameti dvije stvari. Prva je da nikada nismo sami u kušnjama, jer Bog iskušava one koji su mu blizu. Druga: Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati. S tom sigurnošću Božje pomoći kročimo hrabro, puni nade, ovom suznom dolinom kako bismo na kraju svoje životne staze čuli glas koji nam govori: Da, vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama. Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac.
piše: fra Jozo Hrkać
