Različitost ne znači i rastavljenost. Povezujuća snaga u različitosti jest Duh, Gospodin, Bog. Dopustiti Duhu da različitosti učini temeljima jedinstva znači prepustiti se preobrazbenoj snazi Duha koja svjedoči o napojenosti na istom Izvoru.
Danas, pedeset dana nakon događaja uskrsnuća, Crkva slavi svetkovinu izlijevanja Duha – Pedesetnicu ili Duhove. Crkva nas u tom daru i događaju, koji se očituje i kao dan (prepo)rođenja zajednice učenika želi trajno podsjećati i životno uvesti u taj događaj, kojeg po udioništvu u liturgijskom slavlju i sami postajemo sudionici. Služba Riječi u tom uvođenju u stvarni događaj ima osobitu ulogu. Naime, prvo nam čitanje progovara o samome događaju otkrivajući njegove okolnosti. Luka bilježi: »svi bijahu zajedno na istome mjestu« (Dj 2,1). Okupljenost učenika na istome mjestu ipak nije dovoljna odrednica koja podrazumijeva zajedništvo. Biti zajedno na istome mjestu ne znači ujedno biti i zajednica. Učenike ovdje ne veže isto mjesto, nego ista misao, ista usmjerenost, isto iščekivanje obećanog Branitelja. Istost pogleda jamči zajedništvo, a ne istost prebivanja. Zajednica posvećena darom Oca jamac je zajedništva. Ukorijenjenost neke zajednice u Gospodinov Duh svjedok je jedinstva koje pretpostavlja različitosti. O takvom jedinstvu u različitosti danas progovara Pavao: »Različiti su darovi, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima« (1 Kor 12,4-6). Različitost ne znači i rastavljenost. Povezujuća snaga u različitosti jest Duh, Gospodin, Bog. Dopustiti Duhu da različitosti učini temeljima jedinstva znači prepustiti se preobrazbenoj snazi Duha koja svjedoči o napojenosti na istom Izvoru. Crpsti s tog Izvora omogućuje život na drugačijoj razini – razini Duha. Živjeti na razini Duha znači prepoznavati različitost u bratu kao dar, prepoznati isti 'plameni jezik' nad njegovim životom i mišlju te biti ponosan zbog 'našeg' zajedničkog dara. Hod u otkriću različitosti kao mjesta koji nas povezuje vezom jačim od krvi i čini nas dionicima istoga Tijela – Crkve, hod je u Duhu. Takav hod može posjedovati samo onaj čije oko nije zamagljeno vlastitim darovima i ograničenostima bližnjega, nego onog čije oko jasno vidi različite darove drugog i u njima otkriva svoju nadopunjenost. Hod vjere u Obećanog i Poslanog čini zajednicu koja je poslana. Njezino poslanje se očituje u trostrukosti: primanju, darivanju i otpuštanju. Zajednica prima Duha kojega je poslana dalje darivati svojim svjedočanstvom života očitovanog u daru praštanja padova. Duh otpušta i pridiže, čini i obnavlja te omogućuje da se na raznim »jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja« (Dj 2,11). Takva obdarenost zajednice osposobljava za novi govor, govor ljubavi čiji glas prepoznaju oni koji dopuštaju Bogu da ih zahvati i preobrazi darom uskrslog Sina i poslanog Duha. Postati glas govora ljubavi znači biti Božjim znakom u svijetu i živim svjedočanstvom dara Duha Svetoga. Hoćemo li se otvoriti tom Daru i hoće li danas biti i naš (prepo)rođendan, ovisi o nama.
