Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ’Rabbi’.
Mt 23, 1-12
U ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ’Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ’Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«
Tema koja se provlači ove nedjelje jest Isusov stav prema farizejima i pismoznancima, tj. njegov stav prema Zakonu. Zasigurno je to moralo biti vrlo opterećujuće tadašnjim ljudima: nabijati im na leđa više stotina kojekakvih zakona.
Na prvu se čini neobično da Gospodin kaže da radimo ono što farizeji i pismoznanci govore, ali da ne radimo ono što čine. Farizeji su zasjeli na Mojsijevu stolicu i slušati njih je kao da slušamo Mojsija, ili, ako hoćemo, kao da slušamo samog Boga. Mi na zemlji imamo autoritete, učitelje, očeve, ali svi su oni neusporedivi s Božjim autoritetom. Bog je zapravo izvor svega toga. Sve ono dobro što pismoznanci i farizeji govore, a što nije oprečno Božjem zakonu, to treba činiti. No ne smijemo prezirati svoje učitelje i nadređene, iako možda žive korumpiranim i pokvarenim načinom života.
Farizeji također tlače ljude teškim i nepodnošljivim teretima. Isus, kada to spominje, misli na sve one uzaludne propise, običaje, ljudske predaje i dodatke u Zakonu postavljene od samih pismoznanaca i farizeja, a koje bi ljudi trebali izvršavati, dok oni sami ne bi ni prstom maknuli.
To je dvostruka opakost. S jedne strane tražiti veliku i ekstremnu strogoću života, bez milosrđa nad onima kojima vladaju, a s druge strane su jako blagi prema samima sebi. To je obrnuto od onoga što bi dobri pastir trebao činiti. U stvarima koje ga se tiču on prema sebi mora biti rigorozan i strog sudac, a prema onima nad kojima vlada mora pokazati empatiju, milosrđe i biti popustljiv u nevažnim stvarima. Gledajući farizeje, tadašnji su ljudi stjecali dojam da su to vrlo religiozni i pobožni ljudi, ali to što su farizeji radili je za Isusa čista gluma. Promoviraju sebe, ali nikako Boga. 'Čovjek gleda na van, Bog vidi ono što je u srcu'.
Isus podsjeća svoje učenike i uporno ističe poniznost kao protulijek bahatom stavu i oholom ponašanju farizeja. Kao primjer poniznosti koristi lik sluge i djeteta koje je stavio među njih, ne bi li i njih i nas podsjetio da smo djeca jednoga Roditelja, Oca koji je na nebesima.
