Naš je zadatak da mu pripravimo mjesto u svome srcu, da nam se ne bi dogodilo da, kada on dođe, naše srce bude puno, zasićeno svakojakim stvarima.
Svjesno ili ne već smo zakoračili u drugi tjedan došašća. Smatram kako je ovo idealno vrijeme da zastanemo na trenutak i zapitamo se: Što mi uopće predstavlja taj blagdan - Božić? Kako se pripremam za najradosniji kršćanski blagdan, za rođenje Isusa Krista? Postoji li ikakva promjena u mojem životu? Na kraju krajeva koga ili što ja iščekujem?
Kada sam neki dan čitao današnja čitanja u namjeri da razmislim što napisati za ovu meditaciju, odmah mi je zapelo za oči prvo čitanje iz knjige proroka Izaije. Inače, taj mi se ulomak od djetinjstva urezao u sjećanje jer u njemu Izajija iznosi mnoštvo slika koje se odnose na rođenje našega Spasitelja. Meni se osobno najviše dopada slika o „mladici koja će isklijati iz panja Jišajeva“. Panj nas upućuje na posječeno stablo, a upravo tom slikom Izajija opisuje izraelski narod (u kršćanstvu je ta slika primijenjena na cijelo čovječanstvo) koji je „posječen“ zlom, grijehom, i u baš takvu stvarnost dolazi Bog, kojeg on uspoređuje sa mladicom koja klija. Mladica je simbol života, simbol nade za to stablo da nije uništeno, ali je također s druge strane i simbol nježnosti, krhkosti, slabosti, jer nije potrebno puno napora da se ona uništi i upravo ta slika ukazuje na Isusa Krista. On se utjelovio u liku malenog, slabog djeteta, koje je potrebno čovjekove pomoći, koje ne bi moglo opstati bez obiteljske brige i ljubavi Marije i Josipa. Tu upravo leži najveći apsurd i najveće dostojanstvo Božića. Bog koji je svemoćan, koji je vječan, dolazi spasiti čovjeka u liku djeteta, postaje Onaj koji je potreban čovjekove pomoći. Stvorenje pomaže Stvoritelju. Upravo o tom razmišljajući sveti Franjo usklikuje: O uzvišene li Poniznosti, ponizne li Uzvišenosti.
Na ovu drugu nedjelju došašća Crkva stavlja pred nas ulomak iz Matejeva Evanđelja koji govori o propovijedanju Ivana Krstitelja u Judejskoj pustinji. Ivan je pozivao na obraćenje i ispovijedanje grijeha. Upravo to je poruka i nama danas, jer mi nismo pozvani da pasivno iščekujemo dolazak našega Gospodina. Naprotiv, potrebno je pripraviti put. Naš je zadatak da mu pripravimo mjesto u svome srcu, da nam se ne bi dogodilo da, kada on dođe, naše srce bude puno, zasićeno svakojakim stvarima. On traži čisto srce, stoga je potrebno odreći se svega što nas zarobljava, svega što nas udaljuje od njega, napose grijeha. A ispovjedaonica je upravo mjesto susreta milosrdnog Boga i grešnoga čovjeka. Potrebno je susresti se i sa samim sobom, naći svoju pustinju te si svaki dan iznova posvješćivati da je on tu, pred vratima, da kuca. Taj susret ne mora trajati cijelu vječnost, ali trebamo barem određene trenutke posvetiti sebi i svome Bogu da nam se ne dogodi da uređujući kuću, praveći jaslice, kiteći jelku, paleći lampice, pripravljajući ručak, kupujući potrebne stvari… zaboravimo koga smo čekali.
