Krist nas danas svojom gestom poučava ispravnoj, a ne ispranoj ljubavi. Isprana ljubav je ona koja grješnika stavlja u sredinu, dok ispravna ljubav to nikada ne čini.
Mi ljudi imamo jednu neodoljivu potrebu – staviti sve u okvir. Uokvirenost vlastitog života kao da nam jamči sigurnost življenja. Imati neki okvir razmišljanja, ophođenja, djelovanja znači biti zreo, odrastao, samostalan, svjestan samoga sebe. No, ti naši životni okviri ponekad mogu postati i opterećenje. Često okvire vlastitog života učinimo nedodirljivima. Napad na neki određeni okvir, htjeli-ne htjeli, smatramo i napadom na cjelovitost nečije osobnosti. Dirnuti u nepogrešivost nečijeg okvira, ukazati na njegovu manjkavost i nedostatnost, danas se predstavlja kao nasilno ulaženje u nečiju intimu. Stvoreni okviri postaju prostor življenja koji se u strogoj uokvirenosti promeću u prostor umiranja. Tako velika želja za životom u pravednosti vlastitih okvira može postati put smrti vlastitog identiteta. Zatvorenost mijenjanju uvodi u zatvorenost življenju. Zatvorenošću pak ulazimo u krug koji ne dopušta ljubavi da nadvlada i mijenja, razbija, preoblikuje naše okvire. Zato dogmatičnost naših okvira guši naš život, našu ljubav, naše prihvaćanje i cjelovitost.
Čitanja nam današnje nedjelje snažno svjedoče prisutnost tih okvira. Izaija spominje okvire prošlosti koji često znaju usporiti ili čak prekinuti naše koračanje naprijed; Pavao pak govori o okvirima spoznaje, znanja koje je zatvoreno u samog sebe ne omogućujući novosti spoznanja da oblikuje misao i život; dok evanđelje spominje događaj s grješnicom uhvaćenom u preljubu koju su općeprihvaćeni društveni, kulturološki i religiozni okviri bezobzirno osudili na smrt. Okviri, vidimo, prate naš život. Ne prestaju postojati ni u jednom vremenu, kao ni u jednom životnom razdoblju. Ti isti okviri stvoreni na temelju uvjerenosti u vlastitu pravednost, svjedoče upravo o nepravdi. Oni ne dopuštaju prijelaz preko pogrješaka. Stvaraju i produbljuju jaz među nama. Ostaju na našim pogrješkama radi uvjerenosti u ispravnost vlastite pravednosti. Zato pravednost uokvirena bez ljubavi (p)ostaje kruto provođenje vlastite samovolje.
Protiv okvira se očito ne može. Tu su. Određuju nas. No, oni se mogu preoblikovati, preobraziti, promijeniti. Svjedoči nam to čitava povijest spasenja koja se može promotriti iz vida Božje objave koja nosi snagu rušenja okvira. Bog svojim dolaskom i prohodom kroz narod ruši njegovu sliku Boga, kao i okvir odnosa prema stvorenome. Bog daje narodu novi okvir u koji mu se valja uokviriti. Izaija snažno poziva narod na promjenu svojih okvira prošlosti na novost, na budućnost koja će biti vidljiva i prepoznatljiva. »Ne spominjite se onog što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje: zar ne opažate?« (Iz 43,18-19a). Zarobljenost okvirima prošlosti ne dopušta živjeti čak ni u sadašnjosti, a kamoli u budućnosti. Ostati na vlastitom promašaju znači ukorijeniti svoj život u prošlosti i dati se zarobiti promašajem. To znači zanijekati vrijednost življenja i u(ne)rediti ga zlom. Zato je put kojeg nudi korizma put obraćenja, put promjene vlastitih okvira i put otvaranja novom životu.
Krist u današnjem evanđelju više govori gestom, negoli riječima. Njegova gesta poučava kako je potrebno stati nad nečijim životom prije uokvirenja u neki sistem samostvorenih istina. Lako je osuditi, prekrižiti, nekoga uništiti jer se ne uklapa u naš život. Lako je o nekome stvoriti vlastitu sliku koju ne možemo prihvatiti u svojim okvirima. Lako je i upasti u opasnost stvaranja predrasuda i u njihovo vjerno širenje među onima koji mogu ući u odnos s onima koje smo mi već davno pokopali. No, je li to istina u kojoj želimo i možemo živjeti? Nosi li ta istina pogled samokritičnosti? Može li ona izgraditi naš život? Dovesti ga do punine? Često ni sami, ako smo iskreni prema sebi, ne bi 'upali' u svoje okvire. Naši okviri mogu postati omča na našem vratu.
Krist nas danas svojom gestom poučava ispravnoj, a ne ispranoj ljubavi. Isprana ljubav je ona koja grješnika stavlja u sredinu, dok ispravna ljubav to nikada ne čini. Baš njezina ispravnost to joj ne dopušta. Ona u sredinu uvijek stavlja problem, grijeh, poteškoću, promašaj. Njega osuđuje, a grješnika oslobađa. Pere ga, uvodi u novost, u puninu, omogućuje mu život. Zato smo pozvani napustiti sve svoje stvorene i ostvarene okvire kako bi mogli sve izgubiti i otpadom smatrati zbog onog najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista (usp. Fil 3, 8). Tek tada naš okvir postaje prostorom Božjeg djelovanja. Dopustiti Gospodinu da djeluje u našem životu vraća radost jer on je kadar promijeniti naš okvir. »Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni.« (Ps 126,3). Spominjati se tih silnih Gospodinovih djela znači biti Kristov, nositi obilježenost njegovim zahvatima, rasti u njegovu spoznanju, kao i biti uokviren ljubavlju. To je ljubav koja u svojem temelju ima snagu lomljenja ponovno stvaranih okvira i usklađivanja s onom ljubavlju koja prihvaća grješnika osuđujući njegov grijeh. Stoga, hoćemo li mi dopustiti Gospodinu da promjeni naše okvire i uvede nas u novost slavljenja ove korizme, ovisi samo o nama.
