Na putu u Emaus

Put dvojice učenika iz Jeruzalema u Emaus sličan je našem životnome putu. I on je pun nerazumijevanja i pitanja na koja nema jednostavnih i zadovoljavajućih odgovora.

Kao što su dvojica učenika bili robovi svojih iluzija o Isusu očekujući od njega fizičko otkupljenje i slavni trijumf nad Izraelovim neprijateljima, tako smo i mi često robovi svojih iluzija. Isusova tragična sudbina njima je, zacijelo, bila veliko razočaranje. Oni su, naime, bili svjedoci njegovih silnih propovijedi i mnogih čudesa. Smatrali su ga Božjim prorokom te stoga ne čudi takvo stanje u kojem se nalaze; evanđelist Luka kaže da su bili snuždeni. K tome zbunjivala ih je vijest da nema njegova tijela koju donesoše žene što su to isto jutro bile na njegovu grobu i još, da su im se javili anđeli i rekli kako je živ. Sva ta čudna događanja rađala su u njima samo nova pitanja bez odgovora i još dublju tjeskobu. Vjerojatno je takvo stanje pogodovalo rastu njihove nevjere i učinilo nemogućim prepoznati svoga slučajnog suputnika. Premda im je on protumačio smislenost svega što se dogodilo s Isusom iz Nazareta, govoreći što o njemu stoji u Pismu, nisu ga shvaćali niti prepoznali jer nisu imali vjere.

I mi znamo biti razočarani Isusom jer ga molimo za jedno, a dogodi se drugačije. Naime, čitali smo u Sv. pismu toliko lijepih i ohrabrujućih stvari koje su nas oduševile, dogodilo se da su nam molitve bile i uslišane, toliko puta smo mislili kako smo došli tako blizu Bogu, a onda dođe kakvo veće iskušenje i pad. Bog nam se čini daleko, možda čak i mislimo kako nam sve radi u inat. Postaje dežurni krivac za sve naše neuspjehe i neispunjena očekivanja. Molitva postaje s vremenom suha i teška dok je potpuno ne nestane. Razočaranje Bogom zapravo je samo razočaranje svojim životom i razočaranje našom iskrivljenom slikom o Bogu. Tako je bilo i kod ove dvojice učenika.

Slučajni suputnik razotkriva svoj identitet lomljenjem kruha, i to ne bilo kakvim, nego baš onim svojstvenim za Isusa iz Nazareta. Tada s očiju učenika spadaju ljuske nevjere i oni ga prepoznaju. Sve ono što im je do sada bilo nejasno i razočaravajuće sada je zadobilo svoj smisao. I premda je on ubrzo iščeznuo njihovim očima, ulio im je novu nadu te se ponovno isplati živjeti, ponovno se isplati vratiti u Jeruzalem iz kojeg su tek došli i potvrditi do maloprije neshvatljivu vijest koju su donijele žene s groba: Isus je doista živ!

Kao što se potvrdilo na primjeru ove dvojice učenika, Isus ne ostaje ravnodušan, nego tamo gdje su se razbile sve iluzije, sadi novo sjeme prave vjere. Ta vjera daje prepoznati Boga kakav on doista jest i tamo gdje on stvarno jest. Spoznajući istinu o Bogu, ujedno spoznajemo i istinu o sebi i spoznajući istinu o sebi, spoznajemo istinu o Bogu. Ta istina nam omogućuje stvarnu promjenu života i hod u novosti života (Rim 6,4) koju daje uskrsli Gospodin. Ona preobražava pojedinca, ali i čitavu Crkvu u Bogu ugodno mjesto boravka, kakva je i bila prva kršćanska zajednica koja je uzor Crkvi. Luka tek nekoliko redaka nakon ove pripovijesti, u Djelima apostolskim (2, 42-43) govori o prvoj kršćanskoj zajednici i njezinim odlikama: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja“. Upravo to lomljenje kruha najvidljiviji je znak zajedništva kršćana međusobno, ali i zajedništva s uskrslim Isusom. Stoga je veza između nedjelje – dana Uskrsnuća, Crkve i euharistije neraskidiva. Jer upravo onaj kruh koji lomimo i blagujemo na euharistijskom slavlju jest uskrsli Gospodin koji dolazi k nama i daje nam ga prepoznati. Po svome uskrsnuću daje nam nadu koja spašava od očaja prisutnog u svijetu danas. On daje smisao našem životu koji nije tek prazan i besmislen hod ovim svijetom. Zbog te se nade isplati unatoč sveprisutnom zlu činiti dobro. Ona je danas čovječanstvu možda potrebnija nego ikad. Prošlo je vrijeme kada je čovjek uklonio Boga iz svoga života i svu svoju nadu stavio u znanstvena otkrića od kojih su mnoga oružje u rukama pojedinaca za uništenje čovječanstva. Stoga, mi kršćani imamo danas vrlo važnu ulogu: donijeti svakom čovjeku radosnu nadu koju daje uskrsli Krist.