Molitva tako otvara prostor Bogu koji nije pristran da promijeni čovjeka na nepristranost ,te tako ukine prvi temelj krize. Molitva stavlja, jednostavno, stvari na svoje mjesto.
Živimo u vremenu obilježenom neprestanim krizama. I život svakog od nas, direktno ili ne, uključen je u tu krizu. Temeljno što obilježava život svake krize, bila ona gospodarska, politička ili pak duhovna jest pristranost. Pristranost jednoj od strana: onoj koja uzrokuje krizu ili onoj koja je pogođena krizom. Pristranost je tako temelj razdora, jer ona ne može omogućiti, iako to želi i čak obećaje, jedinstvo koje se temelji na pravednosti i jednakosti. Plod pristranosti svakako je i, iz toga se dade iščitati, potpuna konfuznost koja se stvara u svijetu, gospodarstvu, politici, društvu, te onda i u samoj osobi u kojoj stvara nered (kaos), koji je kadar uništiti sve pozitivne odnose zatvarajući je (osobu), u samu sebe i prepuštajući je sebi. Kriza je tako, uočavamo, poput domino-efekta koji zahvaća cijeli niz sustava i vrijednosti u kojoj osoba pronalazi izvor svojega identiteta.
Služba Riječi današnje nedjelje kroz sva tri čitanja provlači misao o molitvi. No, molitva je, kako naučismo još davno na nekom od 'župnih vjeronauka', razgovor s Bogom. Razgovor u sebi sadrži barem temeljno poznavanje osoba koje komuniciraju. Zato nam upravo Božja riječ najprije govori o tome kakav je Bog. Snažna poruka iz Knjige Sirahove reći će da Bog nije pristran. Pavao, čovjek iskustva napuštenosti od ljudi, reći će nam u Poslanici Timoteju kako je Gospodin onaj koji je stajao uz njega i kako je On za njega onaj koji će ga izbavit. Lukino evanđelje pak Boga će nam predstaviti kao onoga koji opravdava, uzvisuje ili pak ponizuje.
No, osim o Bogu čitanja nam prenose misao i o drugome sugovorniku – čovjeku koji želi razgovarati (moliti) s Bogom. Tako nas Sirah poučava da molitva poniznog prodire kroz oblake. Pavao će o sebi reći kako je dobar boj bio, trku završio, vjeru sačuvao, a Isus govori onima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, prispodobu o molitvi farizeja i carinika. Čitava dinamika razgovora s Bogom (molitve) očita je upravo kroz likove koji s Bogom ulaze u komunikaciju.
Opravdano se danas može reći kako je i molitva u krizi. No, ipak trebalo bi odrediti kakva to molitva. Pune dvorane za karizmatskog susreta koji obećava ozdravljenje ili zajednička molitva nekih zajednica zatvorenih u svoj 'svijet' zasigurno nije u krizi, jer tamo gdje je naglašena emocionalnost, ljudi lakše 'zaborave' na racionalno promišljanje o vjeri i njezinom izričaju: molitvi. Služba riječi danas pred nas stavlja drugačiji način molitve (modus orandi), odnosno drugačiji pristup Bogu koji želi ući u odnos s čovjekom.
Molitva tako otvara prostor Bogu koji nije pristran da promijeni čovjeka na nepristranost ,te tako ukine prvi temelj krize. Molitva stavlja, jednostavno, stvari na svoje mjesto. Ona je stvaralački zahvat Boga u čovjeku, da od nereda (kaosa) u njemu stvori red (kosmos), ali i stvorenjski zahvat čovjeka u Boga koji želi da čovjek bude dionikom Njegove naravi i zbilje. Molitva tako prenosi i čini sadašnjim istu stvaralačku snagu Boga i čežnju stvorenja za svojim Stvoriteljem.
Molitva je i prostor u kojem se najbolje i najvidljivije očituju kreposti pravednosti i jednakosti koji omogućavaju jedinstvo. Bog koji je jedan, a trojstven, uči i nas zajednicu molitelja biti Jedan u Njemu. No, temeljem se jedinstva smatra poniznost, koja dopušta drugome da bude drugi, jednak meni. Zato molitvu smijemo shvaćati putem poniznosti jer u njoj, ako je ispravna, ne stavljamo sebe na mjesto Boga kao što je to učinio i farizej iz današnje prispodobe. Dopustiti Bogu da bude Bog, uvodi nas u takvu odnošajnost koja nikada ne prestaje, a koje je svjedok i sv. Pavao. Kad nas svi napuste, Bog je uz nas i po molitvi tu blizinu činimo iznova prisutnom i živom.
Samo je Bog snaga naviještanja Poruke – muke, smrti i uskrsa (kerigma) - svim narodima. U našem bivanju s Njim – molitvi - ta se snaga prenosi na nas te i mi postajemo nositelji Poruke koja je kadra, baš poput krize, pokrenuti domino-efekt evangelizacije koji zahvaća sustave i vrijednosti koji oblikuju identitet osobe koja s ljubavlju čeka Kristov dolazak.
Služba Riječi današnje nedjelje kroz sva tri čitanja provlači misao o molitvi. No, molitva je, kako naučismo još davno na nekom od 'župnih vjeronauka', razgovor s Bogom. Razgovor u sebi sadrži barem temeljno poznavanje osoba koje komuniciraju. Zato nam upravo Božja riječ najprije govori o tome kakav je Bog. Snažna poruka iz Knjige Sirahove reći će da Bog nije pristran. Pavao, čovjek iskustva napuštenosti od ljudi, reći će nam u Poslanici Timoteju kako je Gospodin onaj koji je stajao uz njega i kako je On za njega onaj koji će ga izbavit. Lukino evanđelje pak Boga će nam predstaviti kao onoga koji opravdava, uzvisuje ili pak ponizuje.
No, osim o Bogu čitanja nam prenose misao i o drugome sugovorniku – čovjeku koji želi razgovarati (moliti) s Bogom. Tako nas Sirah poučava da molitva poniznog prodire kroz oblake. Pavao će o sebi reći kako je dobar boj bio, trku završio, vjeru sačuvao, a Isus govori onima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, prispodobu o molitvi farizeja i carinika. Čitava dinamika razgovora s Bogom (molitve) očita je upravo kroz likove koji s Bogom ulaze u komunikaciju.
Opravdano se danas može reći kako je i molitva u krizi. No, ipak trebalo bi odrediti kakva to molitva. Pune dvorane za karizmatskog susreta koji obećava ozdravljenje ili zajednička molitva nekih zajednica zatvorenih u svoj 'svijet' zasigurno nije u krizi, jer tamo gdje je naglašena emocionalnost, ljudi lakše 'zaborave' na racionalno promišljanje o vjeri i njezinom izričaju: molitvi. Služba riječi danas pred nas stavlja drugačiji način molitve (modus orandi), odnosno drugačiji pristup Bogu koji želi ući u odnos s čovjekom.
Molitva tako otvara prostor Bogu koji nije pristran da promijeni čovjeka na nepristranost ,te tako ukine prvi temelj krize. Molitva stavlja, jednostavno, stvari na svoje mjesto. Ona je stvaralački zahvat Boga u čovjeku, da od nereda (kaosa) u njemu stvori red (kosmos), ali i stvorenjski zahvat čovjeka u Boga koji želi da čovjek bude dionikom Njegove naravi i zbilje. Molitva tako prenosi i čini sadašnjim istu stvaralačku snagu Boga i čežnju stvorenja za svojim Stvoriteljem.
Molitva je i prostor u kojem se najbolje i najvidljivije očituju kreposti pravednosti i jednakosti koji omogućavaju jedinstvo. Bog koji je jedan, a trojstven, uči i nas zajednicu molitelja biti Jedan u Njemu. No, temeljem se jedinstva smatra poniznost, koja dopušta drugome da bude drugi, jednak meni. Zato molitvu smijemo shvaćati putem poniznosti jer u njoj, ako je ispravna, ne stavljamo sebe na mjesto Boga kao što je to učinio i farizej iz današnje prispodobe. Dopustiti Bogu da bude Bog, uvodi nas u takvu odnošajnost koja nikada ne prestaje, a koje je svjedok i sv. Pavao. Kad nas svi napuste, Bog je uz nas i po molitvi tu blizinu činimo iznova prisutnom i živom.
Samo je Bog snaga naviještanja Poruke – muke, smrti i uskrsa (kerigma) - svim narodima. U našem bivanju s Njim – molitvi - ta se snaga prenosi na nas te i mi postajemo nositelji Poruke koja je kadra, baš poput krize, pokrenuti domino-efekt evangelizacije koji zahvaća sustave i vrijednosti koji oblikuju identitet osobe koja s ljubavlju čeka Kristov dolazak.
