Blaženstva nas poučavaju kako stvarnost kršćanskog života nije u stvaranju nekih čudesnih i ekstravagantnih djela nego u jednostavnosti stavljanja Krista u središte svojega djelovanja. To je jedini put spasenja koji se događa u svakodnevici, to je put blaženstava koja pomiruju polarnosti.
Nalazimo se u svijetu koji se kroz medije i politiku najčešće predstavlja kao svijet u čijem se središtu nalazi polarnost. Shvaćanje i promatranje svijeta i vremena u kojemu živimo samo kroz odnos koji se temelji na suprotstavljenim stranama, svakako da dovodi u pitanje mnoge stvari koje nam se događaju. Polarnost nas tako uči životu dvostrukosti, životu koji nije temeljen na istini odnosa koja se događa u nesebičnoj uzajamnosti prijateljstva, nego u traženju korisnosti odnosa, promatrajući prijateljstvo kao određeni profit koji samo meni služi po načelu „usluga za uslugu“. Polarnost mišljenja i odnosa dovodi nas malo po malo do stvaranja svijeta koji je zatvoren u krug nepovjerenja, neistina i razrušenih odnosa.
Polarnosti se očituju prvenstveno u dobro poznatim sintagmama poput život ili smrt, bol ili radost, siromaštvo ili bogatstvo, kriza ili sigurnost, ludost ili mudrost, slabost ili jakost. Te sintagme samo su od nekih koje nam danas svijet suprotstavlja i predstavljaju ponudu koja nam nudi biranje i življenje po tom suvremenom modernom ključu kapitala (čitaj: korisnosti). Ne živjeti u jednoj od polarnosti predstavlja nesnalažljivost i slabost te je očitovanje životne nesposobnosti. Takvo nas promatranje stvari može doista dovesti u egzistencijalnu krizu koja je uzročnik tragedije odnosa prema sebi, drugome i Bogu. Tragedija odnosa tako svjedoči o ne kvaliteti života u polarnosti jer govori o nemogućnosti gledanja istine koja je očita u djelima ljubavi.
Današnja Božja riječ govori nam o odnosu koji je utemeljen na drugačiji način, ali putem istoga govora o polarnosti. Naime, i Isus danas govori u svojim blaženstvima o polarnosti, ali te polarnosti ovdje nisu shvaćene kao središte već kao put. Pažljivije čitano evanđelje otkrit će nam ulogu Krista kao središte govorenih blaženstava. Matej u svojem evanđelju to će reći nenametljivim glagolima koji svjedoče o vlasti i središnjosti uloge: „uziđe, sjede, progovori, stade naučavati!“ (usp. Mt 5,1-2). Krist je dakle onaj koji je sad središte slušanja. Njemu pripada središnjost, On je onaj koji stoji po sredini – Posrednik. Upravo taj izraz upotrijebit će Pavao u poslanici Timoteju kada bude govorio o Kristu kao onome koji je uništio razdjelnicu između Boga i ljudi (usp. 1 Tim 2,5). Ukoliko promotrimo pažljivije tu riječ Posrednik dat će se zaključiti kako ta riječ u sebi sadrži značenje osobe koja stoji u sredini i povezuje nešto još nepovezano. Još bolje će to prenijeti latinski izričaj riječi koji glasi Mediator, a koji u svojemu korijenu posjeduje riječ medius sa značenjem srednji, u sredini, usred.
Krist koji je stavljen u središte namjesto polarnosti očituje se u povezivanju neshvatljivih stvarnosti. Po Kristu i njegovoj riječi sada nestaje polarnosti. Takvo nam svjedočanstvo donosi i apostol naroda, Pavao, u drugom čitanju današnje nedjelje kad poziva kršćane na promatranje sebe u svjetlu Božjeg poziva. Upravo koristeći termine polarnosti poput ludih i mudrih, slabih i jakih, prezrenih i neplemenitih, Pavao čini odsredištenje polarnosti i usredištenje Boga unutar tog odnosa. To Pavao čini upečatljivim riječima: „izabra Bog“. Božje izabranje temelj je obrata koji se događa u svijetu. Kršćanstvo nam tako donosi novost u odnosu polarnosti. Govor o polarnosti u kršćanstvu jest sada zamijenjen govorom o polifoniji koja stvara suzvučje očitovano u životu za druge.
Blaženstva nas poučavaju kako stvarnost kršćanskog života nije u stvaranju nekih čudesnih i ekstravagantnih djela nego u jednostavnosti stavljanja Krista u središte svojega djelovanja. To je jedini put spasenja koji se događa u svakodnevici, to je put blaženstava koja pomiruju polarnosti. Takav su nam put pokazali i mnogi sveti likovi Crkve, poput Benedikta iz Nursije, Franje iz Asiza, Terezije iz Liseuxa i iz Kalkute, onih koji su znali Bogu dopustiti njemu svojstvenu ulogu u svojem životu. Kršćanstvo, dakle, koje u svome središtu nosi Posrednika, osobu Isusa Krista, ima snagu u smrti navijestiti život koji ne prolazi, u boli vidjeti plodno tlo za radost, u siromaštvu otkriti bogatstvo, u nesigurnoj ludosti egzistencije pronaći mudrost koja pruža sigurnost, a u nemoći ljubavi otkriti moć Boga. Samo takvo kršćanstvo koje spaja polarnosti u dodirnoj točki Krista kadro je pružiti nadu ovome svijetu jer daje jasnu poruku istine polarnosti utemeljene u Gospodinu u čijem imenu, kako reče prorok Sefanija, traži okrilje Ostatak Izraelov u kojem promatramo navještaj Crkve. Živjeti u okrilju Boga svjedočanstvo je usredištenja Istine u svom životu koja najsavršeniji izričaj pronalazi u ljubavi za sve kroz konkretno djelovanje praštanja, pomaganja i razumijevanja. Upustiti se u hod takvim putem znači ozbiljno shvatiti istinu evanđelja danas izrečenu kroz spojenu polarnost unutar Isusova govora na gori, govora o blaženstvima.
