Došašće nas uči upustiti se u avanturu istinite nesigurnosti hoda s Bogom koji je obilježen radošću.
Danas se nalazimo u svijetu koji je ispunjen sigurnošću koja ne počiva na istini, već na laži. I doista, stalno slušamo u medijima o ratovima širom zemlje, a istovremeno začetnici rata se prikazuju kao najveći zagovaratelji mira. Slušamo o nesigurnosti gospodarskih proračuna koji su kadri srušiti cijeli sustav jedne države, a istovremeno se govori o čudesnim rješenjima banaka. Slušamo i o nesigurnosti na medicinskom polju istraživanja jer uvijek postoje otkloni od konstante, a istovremeno se govori o sigurnosti mnogih projekata. Sve nas to stavlja u kontekst potrage za sigurnošću koja će biti racionalno provjerljiva, a opet olako zaboravimo na istinitost i na njezinu sigurnost koja je u svijetu ovakvih postavki vrlo 'klimava'.
U takvo nas razmišljanje o svijetu i vremenu uvodi rečenica Ivana Krstitelja iz današnjeg evanđelja upućena Kristu: „Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“. I on, čovjek koji je začet po čudesnom zahvatu Boga, koji je već u utrobi pozdravio Mesiju, koji je kako smo čuli prošle nedjelje u evanđelju najavio dolazak onoga koji je jači od njega, i koji krsti Duhom i ognjem, sada s nesigurnošću i sumnjom šalje svoje pitanje po svojim učenicima Isusu čuvši za njegova djela. U Ivanu, zbog niza okolnosti u kojima se našao: tamnica, uhićenje, bezizlaznost, potencijalna smrt; budi se onaj naš (ne)prijatelj kojeg zovemo sumnjom, odnosno nesigurnošću.
I sami smo se, vjerujem, našli pred istim pitanjem i pred istim problemom, kad nam sve ide suprotno od onoga u što smo vjerovali i kad ne vidimo više smisao takvog načina života. Nalazimo se, kako će mnogi reći, u krizi vjere koju nazivamo imenima sumnje ili nesigurnosti predanja. No, u ovakvim životnim trenutcima mislim da bi bilo ispravno postaviti si pitanje koji je zapravo prvi zahtjev vjere? Prvi zahtjev vjere, vidimo iz Isusova odgovora Ivanu o djelima koja čini, ne bi trebao biti sigurnost već istina, istinitost djelovanja. Isus nam nigdje u evanđelju ne obećava sigurnost, ali jasno kaže „Ja sam istina“ (usp. Iv 14, 6)! Sigurnost je često u našem životu prepreka jer je postavljena na krivim temeljima, temeljima neistine, nepovjerenja i izvrtanja. Takva sigurnost ne dopušta izazovnosti da progovori. Ona nas je kadra uspavati i uvesti u imaginarni svijet „gdje je sve po mom“. Ne uvodi nas u stanje budnosti, stanje iščekivanja koje bitno spada u narav vjere. Zato zahtjev ovoga vremena Došašća u kojem se nalazimo nije kročiti u neistinitu sigurnost razumijevanja Boga, već upustiti se u avanturu istinite nesigurnosti hoda s Bogom. Taj hod jest radostan hod, kako nam to svjedoči današnja nedjelja svojom ulaznom pjesmom, koji ne bježi od suza ni patnje, tamnice ni smrti, već u suzama i patnji, tamnici i smrti uočava Isusovu logiku sjemena koje treba umrijeti da bi živjelo.
Iako možda često drukčije mislimo, ali vjera u Krista nam ne daje nikakve instant odgovore. To uočavamo i iz Isusova odgovora Ivanu Krstitelju. Krist ne govori direktan odgovor već govori o djelima. Time se upravo želi istaknuti Božje djelovanje u svijetu koje je obilježeno Bogom koji sam „hita da vas (nas) spasi“, kako reče danas Izaija. Zato vjeru treba promatrati kao put. I to put koji traži sigurnost, ali je ne prepoznaje uvijek. Put sigurnosti gradi se pak na povjerenju koje prerasta u predanje i strpljivosti iščekivanja Dolaska Gospodnjega. Strpljivost je, dakle, pogled iz budućnosti na sadašnjost u kojoj se nalazimo, tj. pogled iz posljedica na uzroke koje sada činimo. Došašće nas upravo uči koracima na takvom putu vjere koja je duboko ukorijenjena u život jer vjera koja odvodi od stvarnih problema i konkretnog života iluzija je koja odvodi u fundamentalizma i ne nosi u sebi zahtjev istinitosti.
Ivan Krstitelj svjedok je nesigurne istinitosti hoda s Bogom. Neka nam taj povlašteni lik Došašća bude zagovornik da i mi znademo u Kristu prepoznati Istinu koja daje sigurnost jedino ukoliko postane življena. Zato, sumnje se ne treba bojati jer je ona jedini ispravni put za učvršćivanje stare sigurnosti u dolazak Suca kojeg vjerujem da ćemo prepoznati kao našeg brata i prijatelja.
U takvo nas razmišljanje o svijetu i vremenu uvodi rečenica Ivana Krstitelja iz današnjeg evanđelja upućena Kristu: „Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“. I on, čovjek koji je začet po čudesnom zahvatu Boga, koji je već u utrobi pozdravio Mesiju, koji je kako smo čuli prošle nedjelje u evanđelju najavio dolazak onoga koji je jači od njega, i koji krsti Duhom i ognjem, sada s nesigurnošću i sumnjom šalje svoje pitanje po svojim učenicima Isusu čuvši za njegova djela. U Ivanu, zbog niza okolnosti u kojima se našao: tamnica, uhićenje, bezizlaznost, potencijalna smrt; budi se onaj naš (ne)prijatelj kojeg zovemo sumnjom, odnosno nesigurnošću.
I sami smo se, vjerujem, našli pred istim pitanjem i pred istim problemom, kad nam sve ide suprotno od onoga u što smo vjerovali i kad ne vidimo više smisao takvog načina života. Nalazimo se, kako će mnogi reći, u krizi vjere koju nazivamo imenima sumnje ili nesigurnosti predanja. No, u ovakvim životnim trenutcima mislim da bi bilo ispravno postaviti si pitanje koji je zapravo prvi zahtjev vjere? Prvi zahtjev vjere, vidimo iz Isusova odgovora Ivanu o djelima koja čini, ne bi trebao biti sigurnost već istina, istinitost djelovanja. Isus nam nigdje u evanđelju ne obećava sigurnost, ali jasno kaže „Ja sam istina“ (usp. Iv 14, 6)! Sigurnost je često u našem životu prepreka jer je postavljena na krivim temeljima, temeljima neistine, nepovjerenja i izvrtanja. Takva sigurnost ne dopušta izazovnosti da progovori. Ona nas je kadra uspavati i uvesti u imaginarni svijet „gdje je sve po mom“. Ne uvodi nas u stanje budnosti, stanje iščekivanja koje bitno spada u narav vjere. Zato zahtjev ovoga vremena Došašća u kojem se nalazimo nije kročiti u neistinitu sigurnost razumijevanja Boga, već upustiti se u avanturu istinite nesigurnosti hoda s Bogom. Taj hod jest radostan hod, kako nam to svjedoči današnja nedjelja svojom ulaznom pjesmom, koji ne bježi od suza ni patnje, tamnice ni smrti, već u suzama i patnji, tamnici i smrti uočava Isusovu logiku sjemena koje treba umrijeti da bi živjelo.
Iako možda često drukčije mislimo, ali vjera u Krista nam ne daje nikakve instant odgovore. To uočavamo i iz Isusova odgovora Ivanu Krstitelju. Krist ne govori direktan odgovor već govori o djelima. Time se upravo želi istaknuti Božje djelovanje u svijetu koje je obilježeno Bogom koji sam „hita da vas (nas) spasi“, kako reče danas Izaija. Zato vjeru treba promatrati kao put. I to put koji traži sigurnost, ali je ne prepoznaje uvijek. Put sigurnosti gradi se pak na povjerenju koje prerasta u predanje i strpljivosti iščekivanja Dolaska Gospodnjega. Strpljivost je, dakle, pogled iz budućnosti na sadašnjost u kojoj se nalazimo, tj. pogled iz posljedica na uzroke koje sada činimo. Došašće nas upravo uči koracima na takvom putu vjere koja je duboko ukorijenjena u život jer vjera koja odvodi od stvarnih problema i konkretnog života iluzija je koja odvodi u fundamentalizma i ne nosi u sebi zahtjev istinitosti.
Ivan Krstitelj svjedok je nesigurne istinitosti hoda s Bogom. Neka nam taj povlašteni lik Došašća bude zagovornik da i mi znademo u Kristu prepoznati Istinu koja daje sigurnost jedino ukoliko postane življena. Zato, sumnje se ne treba bojati jer je ona jedini ispravni put za učvršćivanje stare sigurnosti u dolazak Suca kojeg vjerujem da ćemo prepoznati kao našeg brata i prijatelja.
