Prijateljstvo o kojem Krist govori vođeno je istinskom ljubavlju koja nadilazi naše emocije pokazujući kvalitetu odnosa u trajnoj vjernosti; nadilazi naše želje usmjerujući svoj interes na dobro drugoga.
Život prve kršćanske zajednice poznavao je probleme i odnose slične koje i mi danas poznajemo. Vjernost Riječi ubrzo bi izblijedjela u konkretnom životu. Odjek ne bi bio vidljiv, iskustvo bi bilo zanemareno, a život bi ostao prazan. Stav utemeljen na Kristovoj zapovijedi ljubavi ubrzo je bio zamijenjen vlastitim interesima probitka, ugodama, željama pojedinaca, zatvorenošću za nove odnose. A svi znamo da je najteže biti tamo gdje ne pripadamo. Upravo to predstavlja problematičnost svih naših odnosa – svijest ne toliko da nismo podnošljivi i željeni, koliko svijest da nismo u nekom odnosu potrebni. Ljubav nije naivnost koja dopušta da se sve događa mimo nas. U ljubavi uvijek mora biti jasna inicijativa – i to inicijativa onih koji su dionici prijateljstva. Ukoliko inicijativa izostane ili se ograniči na pojedince stvara se zatvorenost ljubavi koja onemogućuje slobodu i drugima stvara nelagodu. Ljubav nije ni pristranost jer zajedništvo nije moguće tamo gdje je prisutno isključivanje drugih i zato s pravom Petar pita zajednicu »može li tko uskratiti vodu da se krste ovi (pogani) koji su primili Duha Svetoga kao i mi?« (Dj 10,47). Samodostatno se prijateljstvo, dakle, očituje ne toliko u izbjegavanju drugih, koliko u isključivanju utemeljenom na ignoriranju, na neuključivanju u razgovor. Tada se u slučajnom 'dioniku' prijateljstva rađa čudan osjećaj, osjećaj nepotrebnosti koja stvara bol očitovanu u odmaku i pokušaju izbjegavanja takvih situacija. Krist nam u evanđeoskom odlomku ne govori o samodostatnom prijateljstvu u koja mi lako ukližemo slijedeći svoje emocije, želje i očekivanja. Prijateljstvo o kojem on govori vođeno je istinskom ljubavlju koja nadilazi naše emocije pokazujući kvalitetu odnosa u trajnoj, a ne samo trenutnoj (osobito zgodnoj i pogodnoj) vjernosti; nadilazi naše želje usmjerujući svoj interes na dobro drugoga; te nadilazi naša očekivanja otvarajući prostor iznenađenjima koja neće mimoići osmijeh, baš kao ni suze. Ulazeći u odnos prijateljstva s Kristom bitno se u našem životu ruše ograde koje priječe drugima da dođu do nas. Otvorenost svjedoči o našoj nepristranosti i sličnosti Bogu jer ni »Bog nije pristran« (Dj 10,34). Upravo zato nam se ne smije dogoditi da od jednog ne vidimo druge. Time zasigurno nećemo zanijekati onu temeljnu odrednicu prijateljstva koje se očituje u onome biti-zajedno. No to zajedništvo ne znači uvijek boravljenje na istome mjestu ili zatvorenost za druge koji bi ometali našu intimu, nego zajedništvo u dijeljenju svojih strahova i sigurnosti, nadanja i razočarenja, padova i uspona; jednostavno dijeljenja svojega života. Ljubav u odnos uključuje druge jer »veće ljubavi nitko nema od ove da tko život svoj položi za svoje prijatelje« (Iv 15,13). Darovati svoj život prijateljima znači živjeti ljubav koja je »od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga« (1 Iv 4,7). Takva ljubav nadilazi naše nepromišljenosti i pogrješke te nosi snagu povezanosti. Jasno nam je kako se prijateljstvo s takvim temeljima ne prekida tako lako, baš kao što se lako i ne stvara. Potrebno je biti vjeran darovanoj ljubavi kroz uzdarje očitovano u prihvaćanju, dijeljenju zajedničkih trenutaka, vlastitih doživljaja i iskustava. Vjernost govori o nepoljuljanoj stalnosti jer prijateljstvo koje se prekinulo, koje je nestalo, očito da u pravom smislu nije ni postojalo. Možda je taj odnos (popr)imao konture prijateljstva, ali trajnost, kao neodjeljiva i temeljna karakteristika pravog prijateljstva, jamči njegovu životnu (ne)važnost. Stoga, ne treba žaliti za 'izgubljenim' prijateljstvima koliko god nam se taj rez činio bolnim, ali nakon određenog vremenskog odmaka uočit ćemo (ne)kvalitetnost tog odnosa i njegov rod koji i neće bit toliko očekivano plemenit i izgrađujući. Upravo zbog toga Krist govori »više vas ne zovem slugama« (Iv 15,15) jer sluga se lako mijenja i ne zna što radi njegov gospodar, a prijatelj koji zna sve o meni, on se lako ne mijenja, on je tu uz mene uvijek i svojim životom jamči stvarnost prijateljstva. Stvoreni odnos omogućuje slobodu koja poznaje kako osmijeh tako i suze. I zato se osmijehu u pravom prijateljstvu ne smije i ne može dogoditi da previdi suze. Jer, kako kaže jedna pjesma duhovnog sadržaja, »očima koje su plakale puno jasniji je svijet.« Bistrinu zajedničkog pogleda ne daje toliko osmijeh koliko suza. Vjerojatno je zato i najbolnije kada tvoj prijatelj zaboravi tvoje suze. Vjernost Kristovoj zapovijedi »ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio« (Iv 15,12) u sebi nosi konkretni život. Krist postaje mjera naše ljubavi. Paradigma ljubavi i prijateljskih odnosa je sam Krist. Samo utemeljenost u njegovoj ljubavi može jamčiti cjelovitost naših odnosa koji tako mogu nositi kvalitetu radosti koja je potpuna. Živjeti, hoditi, plakati, smijati se, dijeliti svoj život s drugima znači stvarati prijateljstvo koje je duboko ukorijenjeno u istini, koje svoje očitovanje prepoznaje u gestama ljubavi kroz iskrenost i razumijevanje, a svoj cilj razaznaje u stvarnosti gdje će, zbog punine radosti, svaka suza s očiju nestati – kako ona proizašla iz bola, tako i ona proizašla iz (o)smijeha. Autentičnošću vlastitog života pokazat ćemo imamo li hrabrosti graditi odnose koji će biti odraz Kristove riječi: »ostanite u mojoj ljubavi« (Iv 15,9c).
