Evanđelje današnje nedjelje nastavlja Isusov govor u prispodobama. Tema Isusova govora jest kraljevstvo nebesko, te tu stvarnost Krist prispodobljava na tri različita načina – slikom sjemena žita i kukolja, slikom zrna gorušičina, te slikom kvasca.
Svaka od ovih slika bremenita je značenjem i važnošću, te svaka od njih nosi svoju vlastitost i cjelovitost. No, ukoliko pažljivije pročitamo spomenute prispodobe uočit ćemo i neke poveznice, uočit ćemo ono zajedničko svima. Prvenstveno što im je zajedničko jest navještaj kraljevstva nebeskog. Sve tri slike govore o toj stvarnosti koja zaokuplja Isusov put i navještaj. Stvarnost kraljevstva nebeskog jest zbilja kojoj pristupa slušatelj Isusova govora. Stvarnost je to koja zahtijeva povjerenje budući da ono nije vidljivo ljudskim očima, a niti opipljivo ljudskim prstima. Količina povjerenja svjedoči i o shvaćanju Kristova govora o kraljevstvu nebeskom, te o životnom predanju njegovoj riječi, ponekad i nerazumljivoj do kraja. Kristov navještaj kraljevstva ne zahtijeva toliko razumljivost koliko očekuje životnu oslonjenost na njegovu stvarnost. O takvoj oslonjenosti svjedoči i druga poveznica svih triju prispodoba, a to je malenost. Govor o dobrom sjemenu, zrnu gorušičinu te o kvascu u tijestu govor je o neznatnosti, nevidljivosti, neprimjetnosti. Malenost postaje putem Kraljevstva. Naime, dobro je u ovom se kontekstu prisjetiti (baš kao što to liturgija Riječi čini kroz zaziv koji dolazi prije evanđelja) Kristovih riječi o otajstvima Kraljevstva koja su objavljena malenima (usp. Mt 11,25). Malenost jest dakle veličina malenih, veličina onih koji otkrivaju stvarnost Kraljevstva kao zbilju za koju vrijedi dati svoj život. Malenost je habitus (stanje) onih koji naviještaju Kraljevstvo. Malenost svoj smisao pronalazi u otkriću razloga te malenosti. Kraljevstvo nebesko postaje jedini razlog života u malenosti. No, put ostvarenja takvog hoda putem Kraljevstva zahtjeva angažman čitave osobe. Upravo trud čovjeka koji sije i žene koja mijesi predstavljaju ljude zahvaćene istinom evanđelja koji čitav svoj život stavljaju u svrhu ostvarenja Kraljevstva. Ali svjedoci smo i sami da taj put često znade biti obilježen i našim umorom, nemoću, slabošću. Snaga na putu ostvarenja zbilje Kraljevstva nisu naše snage i naše sile, nego Duh koji, kako danas svjedoči Pavao, podupire našu nemoć (Rim 8,26). Navještaj Božjeg kraljevstva, prožet djelovanjem Duha Svetog, ima za cilj učiniti to Kraljevstvo stvarnošću koja se dade okusiti već ovdje na zemlji. Promatrajući djela Kraljevstva uočavamo njegov trag koji je stvaran te omogućuje predokus. No, navještaj Kraljevstva priznaje i pretpostavlja Božju vladavinu koja se očituje u upravljanju s velikom pažnjom (Mudr 12,18) koja svoju moć očituje u daru poštede (Mudr 12,16). Tako je Božja vlast najjači svjedok Božje biti koja je ljubav. Objava je to darovana od Krista jer upravo nam Krist pokazuje Boga kakav on jest, a ne kakvog bismo mi htjeli. Prihvatiti njegov navještaj o Kraljevstvu, stati u red nasljedovatelja toga Kraljevstva te spremno čitavim životom i svim svojim silama ugraditi se u stvarnost Kraljevstva nebeskog znači reći »da« Kristu – onome koji je sama ljubav i vjernost.
