Okružen takvim ljudima, Isus izostavlja bilo što reći; pogriješit će što god kaže, a oni će to iskoristiti protiv njega, jer im cilj nije Zakon niti žena, nego njegov pogrešan odgovor.
Iv 8,1-11
U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismo¬znanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«
Nakon počinjenog grijeha, posebno kada ga postanemo svjesni, budi se u nama žal, kajanje. Iznošenje grijeha na vidjelo, otkrivanje našeg propusta javnosti i osuda drugih dodatno nam povećava bol i sramotu. Kad počinimo grijeh, izgovorit ćemo ga svećeniku u ispovjedi, možda ćemo ga podijeliti s nekom bliskom osobom, ali sigurno ne želimo da za njega zna cijelo selo i da nas sudi. No, često se događa upravo to: naši su grijesi ili neke mane izložene masi koja nas svojim osuđivanjem kamenuje. Kamen ima svoju težinu. Ako se vreća nakupi kamenjima, bit će teška za nositi, a vrlo vjerojatno će i puknuti. Tako je i s grijehom, ako srce oteža grijesima i, ako se s vremenom kamenja gomilaju, vrlo je izgledno da će i čovjek u nekom pogledu i sam puknuti.
U evanđelju Isus poučava, a narod ga sluša. Njegov govor prekidaju pismoznanci i farizeji koji dovode ženu zatečenu u preljubu i stavljaju je u sredinu kako bi je svi mogli vidjeti. Došavši tako pred Isusa, objasnili su mu što se zbilo. Grijeh je sada očit svima. Od Isusa očekuju odgovor i pritom se pozivaju na Mojsijev zakon, dok je u pozadini svega njihova podla namjera da Isusa iskušaju i optuže. Ako pomno pročitamo evanđelje, kao da nešto nedostaje: gdje je muškarac, odnosno ljubavnik, s kojim je žena počinila preljub? Zašto on nije doveden sa ženom da mu se sudi? Židovski ili Mojsijev zakon je bio takav da se i muškarac i žena koji su zatečeni u preljubu smaknu ili kamenuju. Možda je muškarac s kojim je žena počinila preljub bio prijatelj pismoznanaca i farizeja ili neki uglednik pa su ga htjeli sačuvati. Bilo kako bilo, tu zapravo vidimo licemjerje, nedosljednost i nepravdu pismoznanaca i farizeja: pozivaju se na zakon koji ne ispunjavaju, da su vjerni zakonu, doveli bi i muškarca.
Okružen takvim ljudima, Isus izostavlja bilo što reći; pogriješit će što god kaže, a oni će to iskoristiti protiv njega, jer im cilj nije Zakon niti žena, nego njegov pogrešan odgovor. Ako odobri kamenovanje, optužit će ga da je to suprotno njegovom nauku kojeg čine ljubav, praštanje i služenje, a ako kaže da je ne kamenuju, optužit će ga da se ne drži Mojsijeva zakona. U takvoj teškoj situaciji, Isus ispočetka šuti, ništa ne odgovara. Saginje se do zemlje i piše po tlu. I tako dva puta. U trenutku spuštanja do zemlje, Isus kao da uzima grijeh žene na svoja ramena kako bi ga skupa s našim grijesima otkupio na križu. Nakon njihovog upornog navaljivanja, Isus drugi put odgovara riječima: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen. Oni na to počinju odlaziti jedan za drugim, svjesni svojih grijeha i svojih kamenja koje su nakupili u srcu. Isus je spasio ženu od fizičke smrti, jer ona ne bi podnijela toliki broj udaraca, a spasio ju je i od vječne smrti, uzimajući na sebe njezin grijeh.
Stavljajući sebe u ulogu likova iz evanđelja, priznat ćemo sebi da smo bili i da jesmo pismoznanci i farizeji, da smo sudili i osuđivali druge. Priznat ćemo i da smo griješili i da griješimo. Ali ne znam možemo li priznati da smo postupali kao Isus: da nismo osuđivali, nego ljubili grešnika. Isus gleda u dubinu, u srce čovjekovo i vidi onu ljepotu i dostojanstvo koje se nalazi u svakom čovjeku, a koju mi ljudi često ne vidimo, zbog nekog grijeha ili mane, ili pak ne želimo vidjeti. Naravno da grijeh ne možemo opravdavati, on je po sebi loš i ne dolazi od Boga, ali moramo se učiti odvajati grijeh od grešnika. Na kraju svi smo grešnici. Postoji li ijedan ovdje na zemlji savršen i bez grijeha? Nema ga, ne postoji!
Kada se nađeš u situaciji da se tebi sudi, osobito od ljudi od kojih bi očekivao razumijevanje, ne boj se, nisi ostavljen ni napušten, jer u Isusa takvih nema. Uvijek znaj da je Gospodin s tobom. On je za tvoje grijehe već otišao na križ i otkupio te. Zato, izbjegavajmo suditi druge. Ako u ruku uzmemo kamen osude i želimo pogoditi nekoga, zastanimo, spoznajmo svoju grešnost, spustimo kamen osude i zajedno s Isusom recimo: Ja te ne osuđujem!
