Jedan veliki korak prema potpunom predanju Bogu jest taj da postanemo svjesni da nam je sve što imamo, bilo materijalno, bilo duhovno, dano od Boga.
Mt 4, 12-23
Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: »Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska –narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.« Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.
Zbog svega par Isusovih riječi apostoli se odriču svega što su imali. Ostavljaju iza sebe svoje poslove, svoju imovinu i svoju obitelj i polaze za utjelovljenom Riječi. Kod oba para braće primjećujemo jednu jako bitnu riječ, a to je „brzo“. Iz toga vidimo da su braća pristali biti Isusovi učenici i da su u prvi mah povjerovali u njegove riječi.
A koliko li puta mi ne želimo napustiti ono nešto na što smo navezani? To može biti bilo što, no tako je potrebno to napustiti kako bi nam bilo lakše slijediti Isusa. Zamislimo samo da trčimo u utrci od 100 metara i potrebna nam je puna snaga, ali ne želimo se osloboditi torbe pune kamenja. Ne možemo biti dobri i ne možemo dati svoj puni potencijal jer imamo to nešto što nas sprječava.
Od Boga smo dobili sve potrebno za utrku života, ali mi opet, iz dana u dan, posežemo za materijalnim i navezujemo se na to, ne shvaćajući da nam to ništa nije potrebno. Potrebno nam je samo jedno, a to je potpuno predanje Bogu. Jedan veliki korak prema potpunom predanju Bogu jest taj da postanemo svjesni da nam je sve što imamo, bilo materijalno, bilo duhovno, dano od Boga. I zato je korak prema predanju Bogu upravo zahvalnost Bogu.
Sa zahvalnošću ćemo postati vjerni i baš tad ćemo spoznati da bez onoga što ostavljamo ili nečega što nam nedostaje u životu, možemo jedino ako smo zahvalni za sve drugo što smo primili. Zato zahvalimo Bogu na svemu što nam je dao. Prepustimo se Bogu baš kao što su se i učenici prepustili Isusu. Na njegovu riječ odbaciše mrežu i od ribara postaše ribarima ljudi. Vidimo kako je Bogu sve moguće, samo ako mu se predamo.
