Izvještaj iz Ivanova evanđelja koji slušamo ove korizmene nedjelje (Iv 4,5-42) želi nam istaknuti nekoliko bitnih stvarnosti važnih za kršćanski život.
Isus odlazi iz Judeje u svoj kraj – Galileju. Na tom putu Isus prolazi kroz Samariju, kraj koji pravi Židov izbjegava ne želeći susresti njezine stanovnike. Samarijanci su, naime, kao i Židovi vjerovali u istog Boga, ali nisu priznavali jeruzalemski kult, nego su imali svoje mjesto gdje su se klanjali Bogu – brdo Gerizim. Zbog toga Židovi su ih smatrali polupoganima te su ih nastojali izbjeći. Isus prolazi kroz Samariju, zaustavlja se na Jakovljevu zdencu i tu susreće ženu Samarijanku od koje traži da mu zahvati vode. Dok ona grabi vodu iz bunara Isus joj govori o živoj vodi koju on može dati, od koje se više ne žedni i koja postaje izvorom vode za život vječni.Žena ne shvaća Isusov govor o živoj vodi, ona misli na običnu vodu koja utažuje tjelesnu žeđ, a Isus joj govori o vodi krštenja, o vodi Duha Svetoga.
Na ženin upit gdje se treba Bogu klanjati, u Jeruzalemu ili na Gerizimu Isus jasno odgovara da se Bogu treba klanjati u duhu i istini. Ovdje Isus govori o novom bogoštovlju koje on uvodi. Više bogoštovlje nije samo određena obredna forma koja se mora ispuniti, nego je to istinsko klanjanje Bogu, klanjanje čitavoga čovjekova bića, njegova duha, duše i tijela.
Nakon što je Isus upozorio ženu na njezin grešan život ona ga prepoznaje kao proroka, štoviše, na njezi upit o Mesiji – Kristu koji će doći i objaviti sve, Isus joj odgovara: „Ja sam“. Ovo „Ja sam“ ne treba shvatiti kao čisti odgovor na to da je on Mesija, nego kao starozavjetno „Ja sam“ (Izl 3,14), kao ono ime kojim se Bog objavljuje Mojsiju, a koje obznanjuje i Isusov stvarni identitet.
Kad su se vratili, učenici se nisu usudili pitati Isusa zašto razgovara sa Samarijankom. Žena odlazi, a učenici donijevši sa sobom hranu nude mu je da jede. Tu započinje novi Isusov govor, govor o njegovoj hrani, vršenju volje onoga koji ga je poslao, kao i govor o žetvi i žeteocu.
Korizma je pravo vrijeme da malo detaljnije zavirimo u svoj život. Kršćaninov život se ne smije i ne može svesti na „biologiju“, na život od danas do sutra s pogledom koji ne prelazi granicu ovozemnoga. Kršćanin je prije svega čovjek koji živi za život vječni, za savršenstvo koje postiže samo u Bogu. Zato je ovo vrijeme milosno.
Crkva nas ponovno želi vratiti na izvore žive vode, na krsni zdenac, gdje se rodio novi život iz vode i Duha Svetoga. Korizmeno vrijeme je vrijeme priprave katekumena za Vamenu noć u kojoj će oni biti kršteni, ali je i vrijeme obnove za nas krštene. Korizma je vrijeme kada se pokorničkim djelima i sakramentom pomirenja čistimo od grijeha i započinjemo novi život pod vodstvom Duha Svetog. Isus nam je u krštenju dao živu vodu. Mi ipak i pored te vode živimo žedni. Ne dopuštamo Duhu Svetom da nas vodi, sužavamo njegovo djelovanje koje mu je Isus povjerio, mislimo da znamo i možemo sve. Napiti se žive vode znači: živjeti u Duhu Svetom, tj. dopustiti Duhu Svetom da djeluje u nama i po nama.
Kroz korizmu se sjećamo i Kristove muke, njegova veličanstvenog djela ljubavi koje je izveo za naš spas vršeći volju Očevu koju je svojom smrću i dovršio. Razmatrajući ta otajstva njegove ljubavi, sami učimo spoznavati volju Božju za nas i dobivamo od njega snagu da je izvršimo.
Na koncu, ovo je vrijeme da počnemo vršiti pravo bogoštovlje: u duhu i istini. Vrijeme je da osvježimo i osmislimo i svoju molitvu, kako osobnu, tako i zajedničku. U opasnosti smo da naše bogoštovlje postane besmisleno, puka obveza i rutina. Neka naša molitva i naš život postanu istinsko priznanje Božjeg veličanstva, ali i uvažavanje i priznanje brata čovjeka. Da bismo uspjeli u tome i vratimo se na izvoru žive vode i napajajmo se vodom koja struji u život vječni.