Današnje Evanđelje svoj vrhunac ima u jednom neobičnom susretu učenika s Isusom na olujnom moru te Isusovim riječima: "Ja sam. Ne bojte se!"
Isus ovom rečenicom potvrđuje da on nije samo prijatelj i pomoćnik svog naroda ili jedan od velikih proroka nego Sin Božji. Ovaj Isusov pristup nas podsjeća na starozavjetno Jahvino ponašanje: prolazi ispred svog naroda i dopušta da ga njegovi najbliži zamijete.
Treba obratiti pozornost na događanja netom prije Isusove skoro pa sablasne, ali itekako fascinantne pojave na jezeru koje su Židovi nazivali – morem. Nakon interakcije s oduševljenim mnoštvom, Isus i apostoli se povlače.Apostoli se čamcem pokušavaju domoći suprotne strane jezera dok se Isus povlači u samo njemu svojstvenu osamu. On se moli u prirodi te u molitvi doživljava Oca čiju volju želi vršiti cijelim svojim bićem. Iz njegove molitve je proizašao hod po vodi.
Oko tri ili četiri sata po našem vremenu na inače mirnom jezeru diže se snažan vjetar i nastaje oluja. Iako su neki apostoli u prijašnjem životu bili vični ribari, uhvatila ih je tjeskoba zbog novonastale situacije. Usred buke mora i huke valova dolazi njihov Učitelj. Tko zna što im je sve prošlo kroz glavu u tom trenutku? Vjerojatno su već ionako isprepadani pomislili na nekakvo priviđenje pa ih još više panika uhvatila. Nisu znali čega bi se više bojali: bijesne oluje ili šutljive sablasti. No, Isus ih tješi, umiruje i hrabri.
Petar ide korak dalje i želi Isusu. Na Isusov poziv Petar napušta sigurnost trošnog čamca i kroči stopama nesigurnosti, ali ipak s pouzdanjem u svog Učitelja. Kristova zajednica živi u svijetu: ona je s jedne strane usmjerena na svog Gospodina, ali je, s druge strane, izložena svjetovnim kušnjama. Njezina vjera, baš poput Petrova hoda po vodi, živi od njegove riječi i na njega se oslanja, ali ipak otvoreno gleda na more i oluju. Unatoč svemu, zajednica može stići do Isusa držeći se njegove riječi i poziva: "Dođi!" Tko se koleba te se osvrće i strahuje od ove ili one "oluje", postaje malovjeran te pada. Upravo ondje gdje Šimun Petar zatajio i počeo tonuti, sazrijeva vjera i postiže se željena nebeska zrelost. Petar u svome gušenju nije imao drugu mogućnost osim iščekivanja pomoći od svog Učitelja. To je vjera. Iako je on bio u skoro pa bezizlaznom položaju nije se predao.
To bi trebala biti poruka i nama danas: Ne pokolebati se u svojim padovima nego odlučno odrediti svoj cilj u Isusu jer, kao što vidimo, tim nas putem ne vode ni znanje ni sigurnost nego čvrsta vjera i pouzdanje.
Treba obratiti pozornost na događanja netom prije Isusove skoro pa sablasne, ali itekako fascinantne pojave na jezeru koje su Židovi nazivali – morem. Nakon interakcije s oduševljenim mnoštvom, Isus i apostoli se povlače.Apostoli se čamcem pokušavaju domoći suprotne strane jezera dok se Isus povlači u samo njemu svojstvenu osamu. On se moli u prirodi te u molitvi doživljava Oca čiju volju želi vršiti cijelim svojim bićem. Iz njegove molitve je proizašao hod po vodi.
Oko tri ili četiri sata po našem vremenu na inače mirnom jezeru diže se snažan vjetar i nastaje oluja. Iako su neki apostoli u prijašnjem životu bili vični ribari, uhvatila ih je tjeskoba zbog novonastale situacije. Usred buke mora i huke valova dolazi njihov Učitelj. Tko zna što im je sve prošlo kroz glavu u tom trenutku? Vjerojatno su već ionako isprepadani pomislili na nekakvo priviđenje pa ih još više panika uhvatila. Nisu znali čega bi se više bojali: bijesne oluje ili šutljive sablasti. No, Isus ih tješi, umiruje i hrabri.
Petar ide korak dalje i želi Isusu. Na Isusov poziv Petar napušta sigurnost trošnog čamca i kroči stopama nesigurnosti, ali ipak s pouzdanjem u svog Učitelja. Kristova zajednica živi u svijetu: ona je s jedne strane usmjerena na svog Gospodina, ali je, s druge strane, izložena svjetovnim kušnjama. Njezina vjera, baš poput Petrova hoda po vodi, živi od njegove riječi i na njega se oslanja, ali ipak otvoreno gleda na more i oluju. Unatoč svemu, zajednica može stići do Isusa držeći se njegove riječi i poziva: "Dođi!" Tko se koleba te se osvrće i strahuje od ove ili one "oluje", postaje malovjeran te pada. Upravo ondje gdje Šimun Petar zatajio i počeo tonuti, sazrijeva vjera i postiže se željena nebeska zrelost. Petar u svome gušenju nije imao drugu mogućnost osim iščekivanja pomoći od svog Učitelja. To je vjera. Iako je on bio u skoro pa bezizlaznom položaju nije se predao.
To bi trebala biti poruka i nama danas: Ne pokolebati se u svojim padovima nego odlučno odrediti svoj cilj u Isusu jer, kao što vidimo, tim nas putem ne vode ni znanje ni sigurnost nego čvrsta vjera i pouzdanje.
