Vršio pokoru i obraćao se. Zanijekao je sve što je moglo biti ispred Isusa, a njega stavio na prvo mjesto. Dao je život za Istinu. Franjo je, kao i Ivan, sve podredio Isusu.
Ivan Krstitelj je rođen kako bi posvjedočio za Krista, za Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta, za Put, Istinu i Život. Rodio se kako bi pred svima rukom pokazao prema Isusu i rekao: „Evo ga!“ Pokazao je na onoga koji je oduvijek. Postao je meso, krv, janje, žrtva koja dokida sve žrtve. To je Bog koji se spustio na našu razinu kako bi nas uzdigao na svoju. To je Janje koje je Pastir Dobri. Ivan je poslan pokazati Put, govoriti Istinu i konačno, živjeti i umrijeti za Život.
Put
Ivan je glas koji viče: „Poravnajte put Putu!“ Sam je Isus za sebe rekao da je on Put. Pozvao je mnoge da pođu za njim. Pozvani smo i mi i to na način kako je on išao ovom Zemljom. On je uvijek bio na putu. Nije imao gdje nasloniti glave. I Ivan je živio kao prolaznik. Jeo je malo, onoliko koliko mu je dosta da nastavi Putom. Sv. Franjo je poticao braću da budu „putnici i pridošlice na ovom svijetu“. Kako žive putnici? Onako kako je živio i Ivan. Idu za svojim ciljem, idu putem, hrane se i piju usput. Zapravo svaki trenutak putovanja vezan je uz Put. Tako su živjeli i Ivan i Franjo. Nisu se vezali ni za što čvrsto.
Istina
Istina o kojoj govorimo je osoba i to ne bilo koja, već sâm Bog, Isus Krist. Ivan je od početka živio istinu. On je posvjedočio: „Nisam Krist!“ Nije zanijekao, nego posvjedočio. To je njegova istina. Krstio je kako bi s ljudi oprao laž. Pozivao je na obraćenje. Istina je da svi griješimo i stoga se trebamo obratiti, odreći grijeha. Pomagao je ljudima u obraćenju. Ukazivao na pravu pokoru. Danas je riječ pokora opterećena mnoštvom sadržaja. Shvaćamo ju kao stroge postove, srednjovjekovna bičevanja, nošenje kostrijeti, stalno prekoravanje sama sebe, nabrajanje Zdravomarija do iznemoglosti… Primjer prave pokore Šimun Petar. Zanijekao je Isusa. Učinio je pogrješnu stvar. Umjesto nijekanja sama sebe u korist Isusa, on je učinio suprotno – stavio je sebe ispred Isusa. Kasnije, Isus mu daje pokoru – tri puta ga pita: „Ljubiš li me?“ Triput ga je i Petar zanijekao i zato je dobio toliku pokoru. Nije dobio trideset i tri udaraca bičem po leđima, niti je dobio tristo trideset i tri Zdravomarije. Dobio je samo tri puta pitanje: „Ljubiš li me?“ To je pokora – obnova ljubavi prema Bogu, obnova zajedništva, otklanjanje laži. Petar se vratio u istinu. Njegova je istina da voli Isusa, da je spreman poći za njim, ali ga je strah izbacio iz tračnica, izbacio iz istine. Obraćenje je, kao ni pokora, vraćanje u Istinu. To što je pokora vraćanje u Istinu, ne mora nužno isključiti post ili odricanje. Naime, trebamo biti ponizni. „Život u istini je poniznost“ – rekla je sv. Terezija.. Kako bih se obratio, trebam biti iskren: ako griješim, grijeha se trebam odreći. Ako sam na nešto navezan, trebam priznati da mi je ta stvar na prvom mjestu. Zato da bih obnovio odnos s Bogom, trebam zanijekati tu stvar. (Ako je riječ o hrani, to ne znači nikad više jesti, nego staviti Isusa ispred hrane, ispred sebe.) Svrha svakog posta bi trebala biti ista – zanijekati ono od čega postimo, a na prvo mjesto staviti Isusa. Netko može reći: „Evo ja sam ponizan. Priznat ću istinu. Volim se dobro najesti i još to zaliti pivom. Moja istina je da ja živim kako bih jeo i pio. Zašto bih mijenjao istinu?“ Čovjek je stvoren za Boga koji ga ljubi. Stvoren je biti ovca onog Pastira koji će za nju položiti svoj život. Naša istina je da smo stvoreni za odnos s Isusom, s Bogom. Ta istina je prije svake druge istine i nju trebamo tražiti. Ivan je živio u pustinji. Pripremao se za dolazak Gospodina. Isus je prije javnog djelovanja proveo vrijeme u pustinji. Sveti Pavao je proveo godine u pustinji prije početka djelovanja. U Otkrivenju čitamo kako je onoj ženi, koja je slika Crkve, također mjesto u pustinji. Iz svih ovih primjera nam je jasno kako je pustinja privilegirano mjesto za one koji žele ići Putem i držati se Istine. Sveti Franjo se redovito povlačio u samoću – u pustinju – kako bi izdvojio vrijeme i mjesto za susret s Kristom, kako bi mu poravnao staze u svom srcu, kako bi mu pripravio mjesto. Ujedno je to vrijeme bilo pokorničko. Tada je Franjo sve vraćao na svoje mjesto – puštao je Isusa naprijed, da predvodi putovanje.
Život
U Kristu svi imamo pravi život. Bez njega je to samo preživljavanje. Pravi je Život ako samo na Putu Istine. Kad je Herod ubio svoga brata kako bi se oženio njegovom ženom, Ivan je ustao. Jasno je rekao istinu bez obzira na posljedice. Učinio je to ne kako bi osudio Heroda, nego kako bi mu rekao istinu o pravom životu. Htio je da i on ima puninu Života. Dobri Pastir koji je položio svoj život za svoje ovce je rekao da nema veće ljubavi od onoga koji položi svoj život za svoje prijatelje. Ivanu je Istina bila prijatelj. On je posvjedočio za Istinu i za Život vlastitom glavom. Ivan je znao da je stvoren za Gospodina i u zajedništvo s Bogom je htio dovesti sve ljude. Vršio pokoru i obraćao se. Zanijekao je sve što je moglo biti ispred Isusa, a njega stavio na prvo mjesto. Dao je život za Istinu. Franjo je, kao i Ivan, sve podredio Isusu.
Razmatrajući o svemu ovome, ne možemo ostati ravnodušni. Svi smo redom pozvani hoditi Putom, tražiti i živjeti za Istinu i za Život. Franjo je nekad rekao braći da do sada nisu gotovo ništa učinili – treba krenuti ispočetka. Nismo ni mi ništa bolji. Puno puta padamo, vežemo se na stvari i ljude. Obratimo se. Posvjedočimo i mi svojim životom, ako bude trebalo i smrću, za onoga tko je Put, Istina i Život. Pokažimo svijetu, kao i Ivan, Isusa, Janje Božje, onoga koji se spustio k nama kako bi nas uzdigao k sebi. Pokažimo ga rukom, glasom i čitavim životom.
Braćo, krenimo sve ispočetka jer do sada nismo gotovo ništa učinili!
