Za pravog vjernika nije uopće bitno kad će Isus doći. On se neće previše opterećivati kako bi točno saznao trenutak Isusovog dolaska. Svako je vrijeme - pogodno vrijeme. Svaki je trenutak - pravi trenutak.
Današnjom nedjeljom započinjemo vrijeme došašća i novu liturgijsku godinu.
U današnjem eshatološkom odlomku iz Matejevog Evanđelja primjećujemo kako Krist ne naglašava toliko istinu da će Sin čovječji zaista opet doći nego On naglašava način „kako“ će se taj njegov ponovni dolazak dogoditi. Sve će se sve to zbiti iznenada i neočekivano. Poučavajući svoje učenike, Isus naglašava dva ključna pojma: pripravnost i budnost. Većinu će ljudi njegov dolazak zateći nespremnom, ali učenici moraju biti u stalnoj pripravnosti.
Budući da nas ovaj evađeoski odlomak podsjeća na svojevrsnu mini-apokalipsu, skloni smo ne primijetiti koliko Isus govori o sadašnjem trenutku našeg života, o sadašnjoj odgovornosti za naš život. Uspoređujući ne samo završni Dolazak, nego i odgovornost svakog trenutka s Noinim vremenom (Mt 24, 37-44), Isus tumači kako zapravo nema nevažnih čina i odluka, kako se svaki čovjek u svakom trenutku opredjeljuje. Između grijeha i kreposti, između čovječnosti i nečovječnosti, između osnovnog opredjeljenja za ili protiv - nema neutralnog međuprostora
Papa Benedikt u svojoj knjizi o Isusu piše: „Kad čovjek počne gledati i živjeti po Bogu, kad stoji u zajedništvu putovanja s Isusom, tada živi po novim mjerilima; tada je eshaton, ono buduće, već sada prisutno.“ Ove riječi sažimaju ono što nam Isus u današnjem Evanđelju želi reći: tko ostane budan, tko se pouzdaje u Boga, tko traži zajedništvo na putu s Isusom i ako je spreman nešto naučiti od ljiljana – taj ne smije strahovati pred sudom na kraju danâ. Bog zna što je po čovjekovoj mjeri i to mu nudi. Za to se zauzimati i u društvu i u svojoj obitelji, zadaća je svih nas. To znači bdjeti i biti pripravan. Potičući nas na budnost, Isus nas zapravo potiče na život iz vjere. Nije to neki sitni i proračunati vjerski život, nego je to život odživljen u svojoj punini. Upravo to čovjeka čini slobodnim i neproračunatim, čini ga stalnim i čvrstim. Za pravog vjernika nije uopće bitno kad će Isus doći. On se neće previše opterećivati kako bi točno saznao trenutak Isusovog dolaska. Svako je vrijeme - pogodno vrijeme. Svaki je trenutak - pravi trenutak.
Došašće nije za nas samo liturgijska priprava za Božić nego utvrđivanje u nadi i vježbanje u zauzimanju za svakidašnje ostvarivanje i konačno ispunjenje Kristova dolaska. Budnost na koju nas Krist poziva nije čekanje nego stanje. Budućnost se, dakle, ne čeka nego ostvaruje.
U današnjem eshatološkom odlomku iz Matejevog Evanđelja primjećujemo kako Krist ne naglašava toliko istinu da će Sin čovječji zaista opet doći nego On naglašava način „kako“ će se taj njegov ponovni dolazak dogoditi. Sve će se sve to zbiti iznenada i neočekivano. Poučavajući svoje učenike, Isus naglašava dva ključna pojma: pripravnost i budnost. Većinu će ljudi njegov dolazak zateći nespremnom, ali učenici moraju biti u stalnoj pripravnosti.
Budući da nas ovaj evađeoski odlomak podsjeća na svojevrsnu mini-apokalipsu, skloni smo ne primijetiti koliko Isus govori o sadašnjem trenutku našeg života, o sadašnjoj odgovornosti za naš život. Uspoređujući ne samo završni Dolazak, nego i odgovornost svakog trenutka s Noinim vremenom (Mt 24, 37-44), Isus tumači kako zapravo nema nevažnih čina i odluka, kako se svaki čovjek u svakom trenutku opredjeljuje. Između grijeha i kreposti, između čovječnosti i nečovječnosti, između osnovnog opredjeljenja za ili protiv - nema neutralnog međuprostora
Papa Benedikt u svojoj knjizi o Isusu piše: „Kad čovjek počne gledati i živjeti po Bogu, kad stoji u zajedništvu putovanja s Isusom, tada živi po novim mjerilima; tada je eshaton, ono buduće, već sada prisutno.“ Ove riječi sažimaju ono što nam Isus u današnjem Evanđelju želi reći: tko ostane budan, tko se pouzdaje u Boga, tko traži zajedništvo na putu s Isusom i ako je spreman nešto naučiti od ljiljana – taj ne smije strahovati pred sudom na kraju danâ. Bog zna što je po čovjekovoj mjeri i to mu nudi. Za to se zauzimati i u društvu i u svojoj obitelji, zadaća je svih nas. To znači bdjeti i biti pripravan. Potičući nas na budnost, Isus nas zapravo potiče na život iz vjere. Nije to neki sitni i proračunati vjerski život, nego je to život odživljen u svojoj punini. Upravo to čovjeka čini slobodnim i neproračunatim, čini ga stalnim i čvrstim. Za pravog vjernika nije uopće bitno kad će Isus doći. On se neće previše opterećivati kako bi točno saznao trenutak Isusovog dolaska. Svako je vrijeme - pogodno vrijeme. Svaki je trenutak - pravi trenutak.
Došašće nije za nas samo liturgijska priprava za Božić nego utvrđivanje u nadi i vježbanje u zauzimanju za svakidašnje ostvarivanje i konačno ispunjenje Kristova dolaska. Budnost na koju nas Krist poziva nije čekanje nego stanje. Budućnost se, dakle, ne čeka nego ostvaruje.
