Međutim, mi se također znamo nerijetko cjenkati s Bogom, uvjetovati ga, ograničavati, svoditi na trgovca.
U ono vrijeme:
Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: »Učitelju,
htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam
učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a
drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju
ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« Oni mu rekoše: »Možemo.« A
Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete
kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih
kojima je pripravljeno.« Kad su to čula
ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i
reče im: »Znate da oni koji se smatraju
vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije
tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude
poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni
Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao
otkupninu za mnoge.« (Mk 10, 35-45)
Prošle smo nedjelje u evanđelju slušali kako Petar
govori Isusu da oni, učenici, naime, sve ostaviše i krenuše za njim (usp. Mk
10, 28). Petar ovo izjavljuje pomalo ponesen jer je to očito reakcija na Isusov
poziv onom bogatom mladiću da svoj imetak razdijeli siromasima kako bi imao
blago na nebu (usp. Mk 10, 21). Petar dakle smatra da je on zajedno s ostalim
učenicima izvršio taj Isusov zahtjev i sada kao da očekuje za to neku pohvalu,
nagradu ili čak plaću.
Na sličan način, rekao bih, ovdje nastupaju Jakov i
Ivan. Oni su također stalno s Isusom, prate ga, slušaju, oni su mu desna ruka.
Međutim, izgleda da im to nije dovoljno pa traže od Isusa nešto više. Nešto
kao: »Dobro je nama s tobom, Isuse, mudro ti zboriš, činiš čudesa i sve to, ali
daj ti nama ipak crno na bijelo kako će se nama to konkretno isplatiti.« Oni u
Isusu vide onu, kod nas nažalost još uvijek vrlo popularnu vezu za vlastiti
probitak. Budući da su »ostavili sve i pošli za njim«, onda u tom »kraljevstvu«
o kojem stalno Isus govori oni moraju dobiti neka počasna mjesta, moraju
primiti »zasluženu plaću«.
Za razliku od apostola, koji prije Pedesetnice nisu
baš mnogo razumijevali od onoga što im je Isus govorio, nama je danas,
zahvaljujući crkvenom učiteljstvu, mnogo jasnije o kakvom je to Kraljevstvu
Isus govorio i što bismo trebali činiti da bismo jednoga dana tamo dospjeli.
Međutim, mi se također znamo nerijetko cjenkati s Bogom, uvjetovati ga,
ograničavati, svoditi na trgovca. Postim redovito, idem na misu, molim krunicu
svaki dan, činim dobra djela i tako ću Boga dovesti pred gotov čin da će me On
na kraju morati primiti u svoje Kraljevstvo. Isus jasno govori farizejima »Hajdete
i proučite što znači: 'Milosrđe mi je milo, a ne žrtva'.« (Mt 9, 13).
Dalje u odlomku Isus nagoviješta svoju muku te muku
apostola (Ivan, doduše, nije umro mučeničkom smrću, ali je slijedio Isusa u
Njegovoj muci sve do križa) u slikama čaše i krsta, a nakon reakcije preostalih
apostola, Isus pred njih stavlja novi izazov, potpuno predanje služenju. Služenje
do smrti. Služit ćemo jedni drugima zasigurno najlakše ukoliko budemo na prvom
mjestu služili Bogu i Njegovim zapovijedima i to trudeći se da nam one sve više
postaju dio nas, a ne breme koje nas pritišće.
Dopustiti Gospodinu da djeluje u našem životu
jedini je put do našeg djelovanja po Njegovim zapovijedima. Koliko god davali
od sebe, slabi smo i nemoćni. Stoga trudimo se manje oslanjati na vlastite
zasluge i žrtve, a više se pouzdavati u Njegovu ljubav i milosrđe.
