Kada sam pročitao da je poznati njemački filozof Friedrich Nietzsche napisao: „Bog je mrtav“, pomislio sam na don Pavla iz Prosjaka i sinova kada reče don Petru: „A tko si ti gnjido i uši zemaljska, da to možeš o Bogu znati!?“
Mk 9,2-10
U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i
povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine
mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao
tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A
Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri
sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže
jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu
glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo,
nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.
Kada sam pročitao da je poznati njemački filozof Friedrich Nietzsche napisao: „Bog je mrtav“, pomislio sam na don Pavla iz Prosjaka i sinova kada reče don Petru: „A tko si ti gnjido i uši zemaljska, da to možeš o Bogu znati!?“ Ovo je pitanje svakako na mjestu. Kako može takvo nešto o Bogu reći prah ljudski i jad koji će sutra umrijeti i istrunuti. No on ne komentira Božje postojanje ili nepostojanje, nego se, zapravo, obazire na društvo u kojemu živi, društvo 19. stoljeća. On govori: „Bog je mrtav, mi smo ga ubili“, pri tome zastupajući tezu da je Bog bio nositelj vrijednosti u Europi, no da ga je ubio napredak znanosti kao simbol vrijednosti. Znanost, dakle, zauzima mjesto kršćanskoga Boga.
Vidimo da i naše suvremeno društvo tako diše, da su znanosti božanstva i da je kršćanski nauk potisnut negdje u stranu. U pitanju je kriva percepcija cjelokupne stvarnosti. Znanost sama po sebi nije loša ukoliko služi napretku čovjeka i dubljim saznanjima o sebi, drugome i svijetu. No strašno je za vidjeti da se i danas uvelike razvija vjera zvana scijentizam. Scijentizam kaže da je znanost sa svojim eksperimentom jedini izvor znanja. Možda se u mmogo širem krugu ljudi ovo razvija na jedan pasivan, neslužben način, tako da je već postalo način razmišljanja, odnosno: na sve će odgovor dati fizika, kemija, psihologija...
Što nije u redu sa mnom? Na to pitanje odgovor znaju psihologija, kemija, medicina... Istina je da znaju mnogo i da u mnogočemu mogu pomoći, no ne mogu zamijeniti ulogu Boga koji upotpunjuje naše biće i daje mu svrhu i moralne smjernice na putu k vječnosti. Stoga je ovaj smjer potpuno pogrešan i neodrživ. Zapitao sam se što bi Isus rekao na ovo što se danas događa. Gledajući po evanđelju, zapisanom Isusovu ponašanju, njegov odgovor je vrlo jasan. Zapravo ga najbolje daje po ovom događaju Preobraženja. Okolina ga nešto previše ne poštuje, njegovi učenici lelujaju kao trska na vjetru, nosa ih na sve strane. Ni oni nisu posve sigurni u Isusa.
Stavimo sebe u njihovu poziciju toga vremena. Zamislimo da je Dubrava selo i da u nju dolazi neki stolarev sin iz susjednog sela Sesveta i kaže da je Mesija. Teško bi mi bilo za povjerovati, a kamoli sve ostaviti i poći za njim. No Isus baš zato i ide na goru i vodi sa sobom tri vrlo važna čovjeka Petra, Ivana i Jakova. Petra kao stijenu na kojoj će izgraditi Crkvu, Ivana jer je potrebno da svjedok iz prve ruke zapiše i prenese drugima (Iv 1,14) i Jakova jer će prvi od apostola mučenički umrijeti i tako dati primjer hrabrosti ostalima.
Isus ovim događajem upotpunjuje očekivanja židovske tradicije glede dolaska Mesije, jer su iščekivali ponovni dolazak Mojsija i Ilije koji će pripraviti put Mesiji. Ovim se događajem baš to ostvaruje. Iako je Ivana Krstitelja proglasio novim Ilijom, vidimo da se ovdje pojavljuje i stvarni Ilija. Isus ovime poručuje: „Boli me briga što društvo misli i koje vrijednosti gaji, Ja sam onaj koji Jesam, nitko ne može umanjiti moje božanstvo“.
Ako gledamo dalje kroz kršćansku povijest, vidimo da je uloga Mojsija u pripravljanju puta Mesiji važna karika za Petra, jer je Mojsije bio vođa izraelskog naroda u obećanu zemlju. Mojsije predaje narod Jošui da ga napokon i uvede, kao što će i Petar i njegovi nasljednici biti vođe svih naroda k Isusu spasitelju i obećanom kraljevstvu njegovu. Isus time poručuje Petru: Promotri Mojsija i ne boj se, ohrabri se i vodi moju Crkvu, Ja ću biti s tobom.
Ilija je važan jer je jedan od najcjenjenijih proroka u izraelskom narodu. Sjetimo se njegove hrabrosti u borbi protiv Baalovih svećenika, kada se potpuno oslonio na Jahvu i pobijedio. Sjetimo se i njegove slabosti kada je htio odustati govoreći: „nisam bolji od otaca svojih“. Stoga Isus svojim učenicima daje jasnu poruku: Jednako ste važni kao Ilija i Mojsije, ohrabrite se, nosite moju Crkvu i ime moje u svijet. Iako ste slabi, jadni, nikakvi, najjači ste na svijetu po tome što sam Ja uz vas.
Možemo zaključiti da to, po Petru, Ivanu i Jakovu, poručuje i svima nama, svakom svome učeniku. Društvo nije mjerodavno, ono može ići potpuno protiv kršćanskih vrijednosti, no mi trebamo ostati na liniji onoga koji ima vlast, a ne onih koji su prah i pepeo, i kojih sutra više neće biti. Uz svo poštovanje i uvažavanje onoga dobroga u današnjemu društvu i znanosti, trebamo ostati na liniji onih koje Isus opunomoći za djela svetosti - na liniji Mojsija, Ilije, Petra, Ivana i Jakova, kao i ostalih koji nam daju dobar primjer. Evanđelje neka nam bude prvo i glavno vodstvo života koje će jasno obasjavati činjenicu da je Bog živ u našemu životu i da nas vode njegove vrijednosti. Ono je puno skrivenih objava ljubavi koje svaki pojedinac treba otkriti i proživjeti na prekrasan način, u svom originalu. I ne zaboravimo zahvaljivati Isusu jer ga imamo, jer se žrtvovao za nas, jer je s nama uvijek…i moliti ga da u našim životima bude volja njegova, a ne naša.
