U današnjem Evanđelju imamo Lukinu verziju blaženstava koja su kod njega razdijeljena na četiri "blago" i četiri "jao". Blago onima siromašnima, gladnima, uplakanima i progonjenima zbog vjere, a jao onima koji su bogati, siti, uvijek nasmijani i redovito pohvaljivani.
"Blago" je upućen 'blaženima', a "jao" onima – 'prokletima', kako bi to lijepo definirala starozavjetna terminologija. Svi su blaženi iz današnjeg Lukinog zapisa podvrsta siromašnih, a svi "prokleti" podvrsta onih bogatih ljudi.
Postoje situacije i činjenice u našim životima na koje uopće ne možemo utjecati. Netko je rođen u siromašnom ambijentu, ima kojekakvih problema te se i za najmanju sitnicu mora uvijek dobro namučiti. S druge strane, imamo one kojima je i više nego dobro. Što god požele, dobiju. Čini se kao da im je cijeli svijet pod nogama. Ne treba im nitko. Ni čovjek ni Bog. Takvi se ljudi pretvaraju u privremene senzacije, besmislene olupine, karikature života. I sve im je savršeno dok, hodeći jednosmjernom ulicom svog života, jednom ne nalete na visok, neprijelazan zid. Zid satkan od njihovog nesavršenog samozadovoljstva. Taj je krizni trenutak u stanju preokrenuti im cijeli do tada poznati svijet. Ostaju duboko razočarani…
No, što je s onima prvima? Oni su svjesni svoje ograničenosti. Znaju da ne mogu postojati sami te su otvoreni drugima. Njihovo pouzdanje u Boga je veliko. Takav je čovjek sretan i blažen. Svjestan je da nikad nije sam. Taj čovjek poznaje smisao svog života. S pouzdanjem u Gospodina nadilazi sve životne prepreke, pronalazi rješenja i ide prema svom vrhuncu. Upravo ga zbog toga Krist naziva blaženim.
Bogatstvo samo po sebi uopće nije loše. Negativna je ona nerazborita, nerazumna pa čak i suluda navezanost na materijalna dobra. Oni koji žive zato da bi sebe egzistencijalno osigurali ne mareći pritom za druge, pronalaze utjehu i sreću u zemnoj stvarnosti. U prolaznosti. To je kapital koji, gledajući ga iz Kristove vazmene perspektive i eshatološke budućnosti, ne vrijedi. To su ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim velikog straha da ga ne bi slučajno izgubili. Njegova propast je samo pitanje vremena. Vrjednije je i eshatološki profitabilnije afirmirati svoju vječnu egzistenciju pomažući obespravljene i siromašne. Papa Ivan Pavao II. jednom je prilikom izjavio: "Siromašni ljudi širom svijeta su vaši braća i sestre po Kristu. Nikada se ne smijete zadovoljiti s tim da im date samo mrvice koje su ostale nakon gozbe. Morate odvojiti od svojega izobilja i pomoći im. I morate se prema njima odnositi kao prema gostima za svojim obiteljskim stolom."
Pogledajmo oko sebe. Život nam svaki dan potvrđuje paradoksalnu Božju logiku: izgubiti sve da bi se živjelo!
Postoje situacije i činjenice u našim životima na koje uopće ne možemo utjecati. Netko je rođen u siromašnom ambijentu, ima kojekakvih problema te se i za najmanju sitnicu mora uvijek dobro namučiti. S druge strane, imamo one kojima je i više nego dobro. Što god požele, dobiju. Čini se kao da im je cijeli svijet pod nogama. Ne treba im nitko. Ni čovjek ni Bog. Takvi se ljudi pretvaraju u privremene senzacije, besmislene olupine, karikature života. I sve im je savršeno dok, hodeći jednosmjernom ulicom svog života, jednom ne nalete na visok, neprijelazan zid. Zid satkan od njihovog nesavršenog samozadovoljstva. Taj je krizni trenutak u stanju preokrenuti im cijeli do tada poznati svijet. Ostaju duboko razočarani…
No, što je s onima prvima? Oni su svjesni svoje ograničenosti. Znaju da ne mogu postojati sami te su otvoreni drugima. Njihovo pouzdanje u Boga je veliko. Takav je čovjek sretan i blažen. Svjestan je da nikad nije sam. Taj čovjek poznaje smisao svog života. S pouzdanjem u Gospodina nadilazi sve životne prepreke, pronalazi rješenja i ide prema svom vrhuncu. Upravo ga zbog toga Krist naziva blaženim.
Bogatstvo samo po sebi uopće nije loše. Negativna je ona nerazborita, nerazumna pa čak i suluda navezanost na materijalna dobra. Oni koji žive zato da bi sebe egzistencijalno osigurali ne mareći pritom za druge, pronalaze utjehu i sreću u zemnoj stvarnosti. U prolaznosti. To je kapital koji, gledajući ga iz Kristove vazmene perspektive i eshatološke budućnosti, ne vrijedi. To su ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim velikog straha da ga ne bi slučajno izgubili. Njegova propast je samo pitanje vremena. Vrjednije je i eshatološki profitabilnije afirmirati svoju vječnu egzistenciju pomažući obespravljene i siromašne. Papa Ivan Pavao II. jednom je prilikom izjavio: "Siromašni ljudi širom svijeta su vaši braća i sestre po Kristu. Nikada se ne smijete zadovoljiti s tim da im date samo mrvice koje su ostale nakon gozbe. Morate odvojiti od svojega izobilja i pomoći im. I morate se prema njima odnositi kao prema gostima za svojim obiteljskim stolom."
Pogledajmo oko sebe. Život nam svaki dan potvrđuje paradoksalnu Božju logiku: izgubiti sve da bi se živjelo!
