Jeste li već zamijetili da pred ekranom rijetko tko djeluje zaista sretno? Nakon šetnje, nakon neke dobre knjige ili prijateljskog posjeta osjećamo se dobro i možemo u najboljem raspoloženju prionuti radu. Nakon dva sata televizije ili virtualne pucačine to nije slučaj.
Pa vi ste sasvim staromodni! Zar se ne biste radije odmah vratili u pećinu Tako mnogi kritičari govore autoru ove knjige, neuroznanstveniku Manfredu Spitzeru. Naprotiv, odgovara on, ako ne budemo pazili i prestali sa sustavnim zaglupljivanjem sljedeće generacije, onda će već njihova djeca živjeti, ako ne u pećini, onda svakako u nepovoljnim okolnostima.
Autor svakako nije ''mrzitelj“ medija, on gotovo četvrt stoljeća svakodnevno radi na računalu bez kojeg, priznaje, ne bi mogao ni zamisliti svoj život, a njegova emisija Duh i mozak emitira se jednom tjedno i potvrdit će vam napismeno da to vašem mozgu neće naškoditi.
Tko prepušta spravi da misli umjesto njega, neće postati stručnjak
Tko i dalje sumnja, neka malo razmisli: telefonski brojevi rodbine, prijatelja i znanaca pohranjeni su nam u mobitelu; put na dogovoreni sastanak pokazuje nam navigacijski sustav; profesionalne i privatne termine također pohranjuje mobitel; tko želi nešto saznati, taj gugla; svoje fotografije, pisma, mailove, knjige i glazbu imamo u oblaku… Ne pada nam napamet da sami pohranjujemo i razmišljamo.
Jedan američki publicist i stručnjak za internet Nicholas Carr se javno zapitao zaglupljuje li nas Google? Naime, moderna istraživanja mozga sugeriraju nam da kod korištenja digitalnih medija u širem okviru itekako imamo razloga za zabrinutost. Digitalni mediji – računala, pametni telefoni, konzole, a naposljetku i televizija – mijenjanju naš život. U SAD-u mladi trenutno troše više vremena na digitalne medije (dobrih sedam i pol sati dnevno) nego na spavanje. Do tog rezultata došla je jedna reprezentativna studija koja je obuhvaćala preko dvije tisuće djece i mladih u dobi od osam do osamnaest godina.
Općenito, riječ demencija se izvodi iz latinskog de (razdvajanje, urušavanje) i mens (um, razum). Doslovce prevedeno to znači: umni urušaj. To nije nevažno jer dužina i tijek svakog silaska ovise o tome odakle se silazi. Onome tko se nalazi na pješčanoj dini kraj mora i započinje silazak do morske razine za to neće trebati osobito dugo. Ali onaj koji se nalazi na vrhu Mount Everesta nalazit će se, iako će stalno silaziti, dugo vremena na velikoj visini.
Postoji uvriježeno mišljenje da svakodnevno odumre 10 000 živčanih stanica, ali ako pođemo od toga da ljudski mozak sadrži oko 100 milijardi živčanih stanica (neurona), to ne zvuči toliko strašno, jer bi značilo da bi čovjek za 70 godina izgubio tek 1,3 % svojih živčanih stanica. Zapravo, u hipokampusu živčane stanice vrlo lako odumiru, ali također narastaju nove. Moramo razlikovati rast mozga (dijelova mozga) i novo narastanje neurona. Ako područja kore velikog mozga rastu zbog odgovarajućeg treninga, onda se ne stvaraju dodatni neuroni. Postojeći neuroni postaju veći jer njihova povezna mjesta postaju sve deblja i njihova razgranatost se povećava i učvršćuje. Računalo se neće ubrzati ako mu se ugradi nekoliko čipova. Samo odgovarajućim povezivanjem s već postojećim čipovima mogu se koristiti dodatne komponente u obradi informacija. Svaka živčana stanica u mozgu ima do 10 000 poveznica (sinapsi) s drugim živčanim stanicama. Tako broj tih sinapsi u vašem mozgu iznosi oko milijun milijardi. Rast mozga nakon duljeg mentalnog treninga ne može se, doduše, vidjeti kao kod mišića koji se nakon intenzivnog treninga zadeblja (npr. hipertrofija mišića podlaktice kod dominantne ruke tenisača) ali događa se značajna promjena. Sinapse postaju deblje kad se koriste, a ako se ne koriste, kržljaju i naposljetku odumiru.
Navigacija – u glavi i izvan nje
Početkom devedesetih godina postajalo je sve očitije da mnoge prometne nezgode uzrokuju sudionici u prometu koji se ne snalaze: vozili su previše polagano, zadržavali tok prometa, kočili sasvim neočekivano i naglo te tako izazivali sudare. Očito je bila zakazala nastava zemljopisa jer mnogi ljudi više nisu znali čitati karte: u stranim gradovima vozili su jako nesigurno i tako predstavljali opasnost za sebe i druge. Rješenje je došlo u obliku GPS-a (global positioning system), a logika je bila jednostavna: kad svatko u kolima bude imao ekran s kartama, ljudi će ponovno naučiti kako se orijentirati jer im na raspolaganju stoji optimalni digitalni učitelj - navigacijski sustav. Ne bi se više trebalo dogoditi da se netko ne snađe. Ipak, sigurno ste primijetili da nije ispalo baš tako. Naprotiv, bilo je sve više sudara što su ih, gledajući u ekran navigacijskog uređaja, izazivali vozači automobila. Tko prepušta upravljanje automobila satelitskom navigacijskom sustavu, on to više ne čini sam. Njegova sposobnost prostorne orijentacije time se smanjuje.
Od kraja posljednjeg stoljeća znamo da ljudi koji se moraju snaći na nepoznatom terenu to obavljaju uz pomoć hipokampusa. Kod osoba koje su morale pronaći izlaz iz labirinta eksperimentalno se mogla dokazati njegova aktivacija. Znanstvenici su također otkrili da londonski taksisti imaju veći hipokampus od kontrolne skupine korištene u eksperimentu. Uzme li se u obzir da, kako bi u Londonu uopće mogli biti taksisti, moraju poznavati splet od otprilike 25 000 ulica, kao i tisuće trgova i raznih mjesta, ovo ne treba čuditi. Treba otprilike tri do četiri godine dok netko ne stekne to znanje. Veličina hipokampusa (dio mozga zadužen za navigaciju) to je veća što je više godina taksist proveo na londonskim ulicama. Tko, dakle, pamti mjesta, povećava spremnik za njih. Tko nauči žonglirati, kod njega će se mjerljivo povećati volumen onih područja u mozgu koja su zadužena za preradu vizualnih pokreta. Glazbenici su također pogodni za pokuse kad su u pitanju procesi učenja. Primjerice, tko uči svirati violinu, povećava područje u mozgu zaduženo za prste lijeve ruke, dok orkestarski glazbenici općenito imaju veće područje za slušanje.
Život digitalnih urođenika
Pojam digital native izvodi se iz pojma native speaker (izvorni govornik) koji označava činjenicu da se materinski jezik uči drukčije i da se njime vlada drukčije nego stranim. U skladu s time digital native znači da digitalni urođenik svoju domovinu ima u digitalnom svijetu moderne informatičke tehnologije. Kako bismo dobili predodžbu o tome što to praktički znači, autor navodi nekoliko činjenica iz članka Understanding the digital natives prema kojem je tipični dvadesetjednogodišnjak u prosjeku:
- poslao ili primio 250 000 e-poruka ili sms-ova,
- proveo 10 000 sati koristeći se svojim mobitelom,
- 5000 sati igrao videoigre,
- 3500 sati proveo na društvenim mrežama (npr. Facebook)
Tipični digitalni urođenik ili je trajno ili bar najčešće online. Zbog takvih podataka nije uopće ni čudno da su slabe ocjene u direktnoj korelaciji s time, što autor napominje u knjizi.
Društvene online mreže zadovoljavaju temeljnu potrebu za kontaktima s drugim ljudima. Naš mozak je, dakako, društveno nastrojen. Veličina mozga (prefrontalni korteks) se povećava kako čovjek sve više koristi svoju socijalnu inteligenciju. Što više netko koristi socijalnu inteligenciju, to će biti veći broj ljudi s kojima će, manje ili više redovito, biti u kontaktu. Takav čovjek ima veliku društvenu mrežu, a tu društvenu mrežu možemo zamisliti kao određen broj koncentričnih krugova: najmanji krug (onaj s najboljim prijateljima) oko osobe u sredini, veći krug (dobri prijatelji) i još veći krug (poznanicima). Tko ima mnogo najboljih prijatelja, imat će uglavnom i više dobrih prijatelja, kao i mnogo poznanika. Vezu između veličine mozga i veličine društvene mreže istraživalo se na rezus majmunima uz pomoć anatomskih slika mozga 23 životinje. Kod majmuna koji su bili u većim skupinama uočen je porast gustoće sive tvari u prefrontalnom korteksu, pa je napredovanje u društvenom položaju bilo direktno povezano s veličinom mozga. Drugačije rečeno, veće društvene skupine uzrokuju promjene u području moždane kore. Na tragu ovoga, neki su istraživači zaključili da korištenje digitalnih društvenih mreža kao što je Facebook, koje je popraćeno smanjenjem stvarnih kontakata, mora dovesti i do smanjenja veličine socijalnih moždanih područja. Intenzivno korištenje društvenih online mreža ne smanjuje samo broj prijateljstava u stvarnom životu, nego i socijalnu kompetentnost jer se za to zadužena moždana područja smanjuju. Posljedice su više stresa i sve veći gubitak samokontrole.
Nesanica
Štetne posljedice digitalizacije našeg svijeta ne odnose se samo na naš duh, nego i na naše tijelo. A budući da naš duh stanuje u našem tijelu, negativne posljedice dodatno će utjecati na naš duh. Nesanica spada u najčešće neželjene učinke korištenja digitalnih medija. Jedno istraživanje na uzorku od 1127 mladih ljudi od 19 do 25 godina pokazuje da su poremećaji sna veoma česti kako kod muškaraca tako i kod žena. Također, na daljnjih 4163 ispitanika u dobi od 20 do 25 godina ti su nalazi provjereni i produbljeni. Korištenje digitalnih medija (posebice uvečer), chatovi (prije svega kod žena), slanje e-poruke i igranje igara (kod obaju spolova) te neprestana dostupnost preko mobitela išli su ukorak sa sve češćim poremećajima sna. Tko se lišava sna provodeći noć uz digitalne medije, čini težak zločin spram vlastita tijela. Premalo sna kratkoročno izaziva umor, no dugoročno vodi do smanjenog imuniteta i stoga do češće pojave zaraznih bolesti i raka, a predstavlja i visok rizik za kardiovaskularne bolesti, bolesnu pretilost i dijabetes.
Depresija
Jeste li već zamijetili da pred ekranom rijetko tko djeluje zaista sretno? Nakon šetnje, nakon neke dobre knjige ili prijateljskog posjeta osjećamo se dobro i možemo u najboljem raspoloženju prionuti radu. Nakon dva sata televizije ili virtualne pucačine to nije slučaj. Više nemamo volje. Kod mladih to se prije svega odražava na školske i razne druge aktivnosti. Uz to, valja imati na umu da organizirane skupne aktivnosti idu ukorak s redovitom tjelesnom aktivnošću. Budući da se one učestalo izbjegavaju, u kasnijoj dobi (od 11 do 18 godina) može se ustanoviti uznapredovali nedostatak tjelesne aktivnosti. On se jasno potiče konzumacijom medija: tko mnogo vremena provodi s digitalnim medijima, kreće se manje, a to nosi sve moguće zdravstvene posljedice na tijelo i duh.
Korelacija između pretjeranog korištenja interneta i depresivne psihopatologije potvrđena je rezultatima različitih studija. Tako su, primjerice, britanski znanstvenici ispitali navike korištenja interneta 1319 mladih i mlađih odraslih osoba te uz pomoć standardiziranih skala uočili simptome depresije. U cijeloj skupini pokazala se jasna korelacija između korištenja interneta i tendencija ovisnosti o njemu s jedne, te postojanja simptoma depresije s druge strane. Muškarci su time bili teže pogođeni od žena, prije svega mlađi ispitanici. Mala skupina od 18 ispitanika (1,2 %) ispunjavala je kriterije ovisnosti o internetu: oni su bili srednje do teško depresivni i koristili su internet uglavnom za igrice i pornografiju.
Nema sumnje da internet ima veliki potencijal za izazivanje ovisnosti. Jedno istraživanje iz 2011. godine pokazalo je da ljudi koji su ovisni provedu u prosjeku 29,2 sata tjedno na internetu. Neke aktivnosti primijećene su kod ovisnika osobito često: kupnja preko interneta, neumjerena konzumacija videa, intenzivno korištenje društvenih mreža, chatova i online igara, kao i noćno korištenje interneta. Teško se, dakle, oteti dojmu da studenti, koji su najbrojniji korisnici interneta, svoje aktivnosti u stvarnom svijetu reduciraju i time sve više postaju društveno izolirani. Iz psihologije poznat začarani krug anksioznosti – povlačenje, strah od stvarnih susreta i daljnje povlačenje – znakovito raste s mogućnostima interneta. Čitav niz istraživanja pokazuje jasnu povezanost između usamljenosti i korištenja interneta.
Na koncu, kako bi se čitatelju pružila prilika da procijeni vlastitu ugroženost, u sljedećoj su tablici navedena standardna pitanja, na koja se odgovara s nikad (0), rijetko (1), katkada (2), često (3) ili veoma često (4). Odgovaranjem na 14 pitanja može se maksimalno postići 56 bodova, pri čemu su sve vrijednosti od polovine (28) naviše jasna naznaka postojanja ovisnosti o internetu.
Pitanja za procjenu postojanja ovisnosti o internetu
1. Koliko često vam teško pada prekinuti vezu s internetom kad ste online?
2. Koliko često nastavljate koristiti internet iako zapravo želite prestati?
3. Koliko vam često drugi ljudi, primjerice partner, djeca, roditelji ili prijatelji, govore da biste trebali manje koristiti internet?
4. Koliko često koristite internet umjesto da vrijeme provodite s drugima, primjerice s partnerom, djecom, roditeljima, prijateljima?
5. Koliko često premalo spavate jer ste online?
6. Koliko često mislite na Internet kad niste online?
7. Koliko se često radujete sljedećoj internetskoj seansi?
8. Koliko često razmišljate o tome da biste na internetu trebali provoditi manje vremena?
9. Koliko ste često bezuspješno pokušavali provesti manje vremena na internetu?
10. Koliko često svoje obaveze obavljate na brzinu kako biste što prije mogli otići na internet?
11. Koliko često zanemarujete svakodnevne obaveze (posao, školu, obitelj) jer radije idete na internet?
12. Koliko često odlazite na internet kad se osjećate potišteno?
13. Koliko često koristite internet da pobjegnete od briga ili potisnete negativno raspoloženje?
14. Koliko često se osjećate nemirno, frustrirano ili razdraženo kad ne možete koristiti internet?
