Razgovor s fra Ivanom Dugandžićem

1. Poštovani fra Ivane! Na početku ovog našeg razgovora koji je potaknut Vašim odlaskom iz Zagreba, gdje ste proveli velik broj godina djelujući kao franjevac, svećenik i profesor ostavljajući neizbrisiv trag u životima mnogih, željeli bismo Vam prije svega zahvaliti što ste pristali prenijeti svoja iskustva iz života koji je po mnogočemu bogat. Na početku bi bilo dobro da u kratkim crtama opišete svoj put života, tamo od nama bliskih mladenačkih dana dok ste pohađali školu i studij, preko pastoralnog djelovanja kako u Provinciji tako i izvan nje, te nadasve profesorskog djelovanja na našem Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

  Kad se obazrem na svoj dosadašnji tijek života, prvi je osjećaj: Bože, kako je to brzo prohujalo! Osnovnu sam školu završio u Čitluku davne 1958. godine, gimnaziju u Zadru i Dubrovniku, gdje sam maturirao 1962. i stupio u novicijat na Humcu koji sam zbog služenja vojnoga roka završio tek u proljeće 1965. Od 1965. do 1967. slijedi studij filozofije na „Franjevačkoj teologiji“ u Sarajevu, a studij teologije od 1967. do 1970. u Königsteinu (Njemačka), gdje sam diplomirao 1970. Za svećenika sam, zajedno sa šestoricom kolega, zaređen 1969. u Frohnleitenu (Austrija). Od 1970. do 1972. kapelan u Međugorju, odakle odlazim na poslijediplomski studij Sv. pisma u Würzburg (Njemačka), gdje sam doktorirao 1977. godine. Od 1977. do 1985. obnašao sam službu meštra novaka na Humcu. Od 1985. do 1988. pastoralno sam djelovao u Međugorju, a od 1988. do 1990. obnašao službu tajnika Provincije. Odlaskom naših bogoslova na studij u Zagreb 1990., imenovan sam odgojiteljem bogoslova. 1991. godine tadašnji profesor Sv. pisma Novoga zavjeta pok. fra Jerko Fućak zamolio me je da na KBF-u preuzmem neke njegove kolegije. Budući da je 1992. on iznenada preminuo u 60. godini života, preuzeo sam punu satnicu. Uz KBF, predavao sam i na Katehetskom institutu, Institutu za teološku kulturu, ondašnjem Institutu za kršćansku duhovnost te na Filozofsko-teološkom institutu DI i na Evangeličkom fakultetu „Matija Vlačić Ilirik“. Godine 2008. umirovljen sam u zvanju redovitoga profesora.

2. I sami ste u uvodnom predstavljanju rekli kako ste postigli doktorat iz biblijskih znanosti. S druge pak strane znamo da je Sveto pismo bitno povezano s našim utemeljiteljem sv. Franjom. Možete li nam ukratko opisati odnos Biblije i franjevaštva, odnosno koliku ulogu Biblija ima u životu jednog franjevca danas, koji je obilježen potragom za vlastitim identitetom?

     Ne može se Franju zamisliti bez Biblije, točnije bez Evanđelja. Ono je tako uvjerljivo ostvareno u njegovu životu da Franjo neodoljivo podsjeća na Krista. Papa Pio XI. prozvao ga je „drugim Kristom“. Zato je on svakomu franjevcu putokaz prema Evanđelju, i to u smislu one njegove poznate riječi: „Braćo, započnimo…, jer još nismo ništa učinili.“ Franjo nam je uzor i poticaj, a nadahnuća treba svaki dan iznova crpsti iz Evanđelja, kao što je i on činio.

3. Ponekad nam se čini da postoji određeni procjep između teologije kao znanosti i pastorala kao prakse. Stoga nas zanima koliko je potrebna uzajamnost između studija i konkretnog djelovanja s ljudima budući da nam se često čini kako je ono što učimo daleko od stvarnosti, pa se zna čuti mišljenje kako je potrebno teologiju završiti 'na koljenima', a ne 'za radnim stolom'! U ovom pitanju se krije i potpitanje nas mladih teologa: kako postati istinski teolog?

     Drago mi je da ste postavili to pitanje. To je znak da ozbiljno shvaćate i teologiju kao znanost i kršćansku životnu praksu za koju se kao budući svećenici spremate. Teologija koja se udalji od životne prakse izlaže se opasnosti da se pretvori u jalovo teologiziranje. A teologija koja se odgovorno bavi znanstvenim promišljanjem objave i crkvene prakse uvijek će predstavljati proročki glas u Crkvi i davati poticaje za pozitivno mijenjanje te crkvene prakse, jer Crkva se uvijek mora obnavljati. Zato praktičan savjet vama koji studirate: studirajući različite teološke kolegije, pokušavajte uvijek gledati naprijed i pitati se kako ćete to što bolje iskoristiti u svome budućem radu kao svećenici, u propovijedi, katehezi, ispovijedaonici, predavanjima, u susretu i razgovoru s ljudima…

4. U prvom pitanju ste već nešto rekli o svom vlastitom iskustvu rada kao profesora na KBF-u. Sada nas zanima vaše viđenje teologije danas, koliko ide ukorak s vremenom, uspijeva li odgovoriti na goruća pitanja današnjeg svijeta i čovjeka, nedostaje li joj možda nešto da bi bila dostupna čovjeku?

Opet se vraćamo na odnos teorije i prakse. Danas ima puno učenih i popularnih teologa, pogotovo vani gdje je teološka tradicija jača i bogatija od naše. Tržište je preplavljeno teološkom literaturom koju nažalost rijetko tko čita. Zašto? Među teolozima malo je pravih svjedoka vjere, primjera uspjela duhovnog života. Nekoć je to bilo drukčije. U prvim stoljećima Crkve većina velikih teologa živjela je svetačkim životom pa su od Crkve mnogi od njih proglašeni i svecima. To vrijedi i za Srednji vijek. Dosta je spomenuti samo Bonaventuru, Tomu, Antu Padovanskoga, Alberta Velikog…Danas nije lako naći teologa za koga će vjernici reći da je na glasu svetosti. Kako to mijenjati? Svima nam je potrebno više poniznosti, a manje taštine.

5. Na jednom predavanju ste citirali jednog njemačkog teologa koji je, između ostalog, rekao kako je budućnost svijeta za nas važnija od budućnosti Crkve! Sami ste rekli da vas je ova izjava pomalo šokirala, ali se iza nje ipak krije jedna duboka poruka za nas, koji smo otajstveno Tijelo Kristovo. Možete li čitateljima naše stranice ukratko protumačiti značenje ove kontroverzne izjave? Može li ona biti putokaz Crkvi danas?

Ta izjava je samo na prvi pogled kontroverzna. Ona s dozom ironije izražava raskorak između poslanja Crkve i stvarnoga stanja u njoj. Crkva se ne smije zatvoriti u sebe, baviti se sama sobom i zaboraviti svijet kojemu je poslana. I kad joj se čini da se svijet urotio protiv nje, ona ne smije postati ravnodušna prema njegovoj sudbini i budućnosti, jer je poslana da kao kvasac i sol mijenja taj svijet. A „ako sol obljutavi“ – kaže Isus – „nije ni zašto već da ljudi gaze po njoj“. Slikovito rečeno, ako Crkva izgubi preobražajnu snagu svijeta, ni ona nema razloga da opstane. Ona mora svijet ljubiti, bez obzira kakav je. To je smisao te izreke.

6. Znamo da ste bili i u komisiji za istraživanje međugorskog fenomena. Ne bismo Vas htjeli previše zamarati pitanjem Međugorja, nego bismo htjeli čuti kako općenito pristupati nadnaravnim fenomenima, posebno što se tiče pitanja nadnaravne objave, koja ima svoj vrhunac u Isusu Kristu, i kako ne trebamo očekivati drugih objava...?

     Biblija nas uči da je Bog uvijek nepredvidiv i drukčiji u svome djelovanju s ljudima. Budući da nije ničim ograničen, on nema potrebu ponavljati se. Zato nam Biblija svjedoči o najrazličitijim oblicima Božje objave čovjeku. Židovi su znali za mesijanska obećanja i štoviše živo očekivali njihovo ispunjenje, ali nisu prepoznali Božji dolazak u Isusu Kristu, jer se on dogodio drukčije od njihovih očekivanja. Što se tiče privatnih objava, teologija nikad nije sumnjala u mogućnost privatnih objava poslije Krista. Treba ih samo znati prepoznati. U svojoj dugoj povijesti Crkva je razvila i kriterije po kojima se pritom ravna. I nikad se nije žurila sa svojim konačnim sudovima. To vrijedi i za Međugorje.

7. Doista nas zadivljuje širina znanja koje posjedujete, ali prije svega bih istaknuo Vaše vjerničko iskustvo koje vaše odgovore čini životnima, dajući im tako potrebnu dubinu. Stoga se nadamo da za kraj imate još nešto poručiti čitateljima naše stranice, posebno mladim ljudima koji se nalaze pred velikim izazovima danas...

     Lijepo je čuti da govorite o izazovima vremena, jer katkada imam dojam kao da mnogi mladi ljudi danas, pa i studenti teologije, ne vide nikakve stvarne izazove u životu s kojima bi se trebalo ozbiljno suočiti. Spomenut ću samo dva velika izazova s kojima se suočavala moja generacija kad smo bili u vašim godinama. Bio je to bezbožni komunizam s kojim smo se na sve načine borili i Drugi Vatikanski sabor koji smo nastojali oživotvoriti u našoj Crkvi i teologiji. Današnje vrijeme ima drukčije izazove, ali nisu ništa manji. Spomenut ću samo tolike oblike ovisnosti od koje treba čuvati djecu i mlade. S druge strane, danas se nude sumnjivi oblici religioznosti i duhovnosti koji su katkada izravno suprotni Evanđelju i zdravoj kršćanskoj tradiciji. To su samo neki moderni izazovi na koje pogotovo mladi teolozi moraju biti pozorni.