Za vrijeme simpozija "Studijski dani o spisima sv. Franje" razgovarali smo s fra Draganom Nimcem, franjevcem iz Rima.
Rođen sam 1969. u Lišanima blizu Zadra gdje sam završio osnovnu školu. Od 1974. do 1978. pohađao sam franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju. Nakon toga ušao sam u novicijat na Visovcu. Teologiju sam studirao u Makarskoj, a petu godinu završio sam u Zagrebu. Za svećenika sam zaređen 1969. i neko vrijeme bio sam pomoćnik odgojitelja novaka na Visovcu. Zatim sam 1998. otišao na poslijediplomski studij u Rim na "Antonianum" gdje sam doktorirao 2004. Nakon povratka u provinciju obavljao sam službu meštra na Visovcu. Na traženje generalnog ministra 2006. preuzeo sam službu vicerektora na koledžu i predavača na "Antonianomu". Danas sam, uz ove službe, i pomoćnik u tajništvu za formaciju i studij Reda.
Neko ste vrijeme i pastoralno djelovali. Što danas vjernici očekuju od svećenika?
Vjernički svijet od svećenika očekuje jednostavnost, odnosno oni im jednostavnim riječima i načinom života trebaju ponuditi ohrabrenje za život. To je najbolje svjedočanstvo. Premda to na prvi pogled izgleda lako, takvo je djelovanje najteže. Svijet je pun ponuda govora, ali malo je svjedočanstava. I kroz povijest je bilo tako. To nam najbolje potvrđuje život svetoga Franje: on je malo govorio, a puno djelovao. Svi mi mislimo kako je svijet zahtjevan. To nije točno. Svijet ustvari nije zahtjevan. On traži malo, ali kako bi čovjek dao i ono malo, treba posjedovati puno.
Korizma je vrijeme pokore. Što je kršćanska pokora? Jednom ste prilikom govorili kako je korizma prihvaćanje.
Ne treba toliko naglašavati odricanje, nego upravo prihvaćanje. Kad čovjek kaže kako se nečega odrekao, onda uvijek razmišlja o tome čega se odrekao. Ako je nešto prihvatio, onda razmišlja o tome što je prihvatio. Tada mu je puno lakše. Ja prihvaćam ideal, odnosno ljubav Božju. Za ostvarenje moga poziva lakše mi je razmišljati o tome što prihvaćam. Naravno, korizma uključuje i odricanje, ali u ovome vremenu, po meni, trebalo bi biti više naglašeno prihvaćanje i želja za blizinom Božjom. Određena odricanja nam pomažu na putu k tom cilju jer ovozemaljsko blago čovjeku često nije na izgradnju. Ono je, možda, prvotno stvoreno za njegovu izgradnju, ali kako se čovjek u svojoj slobodi njime, nerijetko, ne zna koristiti, onda mu postaje teret.
Koji je smisao pokore?
Smisao pokore jest u tome da čovjek sebe preispita - tko je, što je i kamo želi ići.
Zbog čega je pokora tijekom povijesti bila posebno važna za redovnike i monahe?
Kao što sam rekao, radi vlastitog preispitivanja. Riječ pokora, u kršćanskom i općenito religijskom smislu, označava jednu vrstu odricanja kojoj je cilj čovjeka učiniti uspješnijim. Što kršćani i redovnici žele postići pokorom – to ostavljam svakome na razmišljanje.
U povijesti je bilo pomalo čudnih i ekstremnih oblika pokore. Je li toga bilo i u franjevačkom redu?
Da, itekako. Pogotovo u počecima franjevaštva. Pojedinci su čak išli toliko daleko da su htjeli živjeti strogim pustinjačkim životom. To je bilo u duhu onoga vremena i neko je vrijeme dobro funkcioniralo. Međutim, ne svugdje. Primjerice, u Italiji se eremitski način života raširio dok u našim krajevima to nije bilo moguće jer mi se nismo mogli zatvoriti u samostane. Mi smo bili pozvani djelovati među svijetom.
Kako je sveti Franjo gledao na korizmu?
Franjo je korizmu doživljavao kao put koji ga može dovesti do savršenstva i opsluživanja sv. Evanđelja.
Bili ste predavač i animator „Studijskih dana o spisima sv. Franje“. Koja je njihova uloga? Odakle ideja?
Ideja se rodila u franjevačkim krugovima na našim prostorima. Mora se priznati kako mi vrlo malo znamo o franjevaštvu, o sv. Franji i o njegovim spisima. To nam ne služi na ponos, posebice jer se govori da smo "najfranjevačkiji" narod na svijetu. Možda zato jer nismo toliko jaki u riječima koliko u djelima. Stoljećima smo franjevaštvo svjedočili djelima, ali ipak, i za to su nam bile potrebne riječi. "Studijski dani o spisima sv. Franje" doprinijet će boljem upoznavanju sv.Franje i efikasnijem svjedočenju djelima.
Koji je sljedeći korak?
Nadam se da će uskoro izaći predavanja sa simpozija kao i "Fonti Francescani", odnosno franjevački spisi, životopisi sv. Franje i Franjevački rječnik. Upravo se radi na njihovom prevođenju i, nadamo se, skorom objavljivanju.
Možete li nam opisati djelovanje i organizaciju "Antonianuma". Koja su Vaša iskustva s toga rimskog sveučilišta?
Nosim dva iskustva: kao studenta i predavača na "Antonianumu". Kao student više sam se posvećivao studiju i školskim obvezama. Sada obnašam službu odgojitelja u našoj kući i predavača na sveučilištu. To je međunarodno bratstvo franjevaca iz cijeloga svijeta. Osjećam bogatstvo koje me je oplemenilo, ali i poziv na prihvaćanje oblika i stila života drugih franjevaca koji su u Rim stigli iz svih dijelova svijeta. Svatko od nas ima svoj stil života, a prihvaćanje drugih za mene je bogato iskustvo.
Bili ste odgojitelj na Visovcu. Koja su Vaša iskustva? Koliko Crkva uspijeva u odgoju mladih? Ili svijet ipak ostaje na starima?
Svijet ne ostaje niti na mladima niti na starima. Svijet je povjeren čovječanstvu i počiva na dobrim ljudima. Odgajati čovjeka je jako teško. Razmislimo samo koliko je teško odgajati samoga sebe, a kamoli nekoga drugog. Odgoj traži potpuno predanje. On nije briga samo jednoga čovjeka, u ovome slučaju odgojitelja, nego cijele jedne zajednice. Danas je teško kvalitetno odgajati jer nema više dobrog odgoja u obiteljima. Ne prebacujem krivnju na obitelj, nego na društvo koje snosi veliku odgovornost jer roditeljima nije omogućilo kvalitetan odgoj djece. Nerijetko upravo iz takvih obitelji mladi dolaze u redovničke sredine. Zbog toga se javljaju određene teškoće - nerazumijevanje i neprilagodba. Tim mladim ljudima, nažalost, nedostaje onaj početni odgoj.
U redovničkim se odgojnim ustanovama može dobro odgajati. Može se nekome činiti kako odgoj nije dovoljno strog i kako postoje neka nerazumijevanja i nesuglasice, međutim, kada, poslije odgojnog perioda, čovjek krene u život, onda može sagledati kako je sve u odgoju imalo smisla i ploda. Meni osobno najveće je zadovoljstvo vidjeti one koje sam odgajao, tj. na koji način se odnose prema odgojnom procesu i koliko to cijene. Nesuglasice su sastavni dio života. Plod odgoja je odnos koji je nakon njega ostao.
Papa je već nekoliko puta naglašavao diktaturu relativizma. Čini se da je i sama Crkva pod napašću konformizma. Ima li toga kod nas? Možemo li u tom kontekstu razlikovati Crkvu u Italiji te Crkvu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?
Postoje određene razlike. Svaki čovjek teži za ljepšim i boljim životom, bio mladi ili star. To se može primijetiti i u društvenim i crkvenim strukturama. Normalno, takve težnje ponekad za sobom nose određene loše posljedice. Svijet vjerojatno ne bi svećenicima prigovarao na konformnom životu kad bi se uvjerio kako oni žive za svoju zajednicu. Međutim, pojedinac vjerojatno misli, ukoliko svećenik sebi dozvoljava konforman život, zasigurno ne može živjeti za zajednicu. Taj konformizam prisutan je i kod vjernika. Čovjek živi dinamično i nema vremena čekati sutra. Mnogi, ipak, u toj trci spoznaju kako konformizam nije cilj njihova života te žele stati. Dakle, konformizam može biti poguban za čovjeka jer ga ne čini sretnim na dulje vrijeme, nego samo na trenutke. To je stil života, a čovjek ne živi od trenutka nego za vječnost.
Koja je Vaša korizmena i uskrsna poruka?
Neka korizma bude put i posviješćenje svakoga čovjeka kako bi mogao spoznati mogućnost otkrivanja Krista. Živjeti kršćanstvo je itekako zahtjevno i teško. Iz evanđelja iščitavamo Kristovu poruku: slijediti mene nije lako, ali što me više slijedite – to će vam biti ljepše. Možda je slijediti Krista izazovno i teško, ali ustrajnima će donijeti spasenje.
