Prihvaćanje života kao dara, kao nezasluženog i vrijednog, predstavlja suprotnost „kulturi smrti“. Darivanje je plod ljubavi prema drugome, a ono nastaje iz vlastitog odricanja. Dar nije od viška, nečega što je meni nepotrebno, nego od onoga što mi je vrijedno i prijeko potrebno. Najveća je suprotnost siromaštvu oholost, kako navodi enciklika u 21. paragrafu: pomračenje smisla i osjećaja Boga i čovjeka. Takvo što vodi u praktični materijalizam, individualizam i utilitarizam.
Hvaljen budi, Gospodine moj, za sestru našu tjelesnu smrt, kojoj nijedan živući čovjek umaknuti ne može. Jao onima koji umiru u grijesima smrtnim; blago onima koje smrt nađe u volji presvetoj Tvojoj, jer druga im smrt nauditi neće. (Pjesma Brata Sunca)
Misao o smrti često se potiskuje, a govor o smrti gotovo da je iščeznuo u suvremenom društvu. Smrt predstavlja podsjetnik kraja, prolaznosti i ograničenosti. Ona nas suočava s istinom o lažnoj sigurnosti, kontroli i vlasti nad vremenom, životima i stvarima. Težak je susret sa samom mišlju o smislu postojanja, življenja, a pogotovo umiranja. Enciklika „Evangelium Vitae” sv. pape Ivana Pavla II. otvoreno donosi pitanje o kulturi smrti. Enciklika u 12. paragrafu navodi: Ovu kulturu aktivno njeguju moćne kulturne, ekonomske i političke struje koje potiču ideju društva pretjerano zabrinutog za učinkovitost. Gledajući situaciju s ove točke gledišta, moguće je u izvjesnom smislu govoriti o ratu moćnih protiv slabijih: život koji bi zahtijevao veće prihvaćanje, ljubav i brigu smatra se beskorisnim, ili se smatra nepodnošljivim teretom, te se stoga na ovaj ili onaj način odbacuje. Na osobu koja zbog bolesti, hendikepa ili, jednostavnije, samim postojanjem ugrožava dobrobit ili stil života onih koji su naklonjeniji, obično se gleda kao na neprijatelja kojem se treba oduprijeti ili ga eliminirati. Na taj način se oslobađa svojevrsna "zavjera protiv života".
Dostojanstvo i vrijednost ljudskog života tako se olako vrijeđaju i gaze, dok se, s druge strane, zalaže za „životna prava“ ili „prava na slobodu“ pod velom individualnog koncepta slobode, ali i „kulturnog rata“ onih moćnih i jačih protiv slabih i nemoćnih. A to sve se događa na osobnoj, obiteljskoj, društvenoj i političkoj razini.
Život svetoga Franje proživljavamo u njegovom hvalospjevu svemu stvorenom, u življenju i dobrodošlici sestrici smrti. Doživljaj smrti drugog čovjeka ostavlja neizbrisivu impresiju posljednjih riječi, udaha i izdaha te dubokog i živog pogleda koji u trenutku mine. Na smrtnoj postelji odvijaju se opraštanja iz dva smjera - smjera onoga koji umire prema svojima, i smjera onih koji čekaju smrt s umirućim. Na kraju dana, Franjo u promatranju govori o svom životu i otkriva Božju sveprisutnost i svemoć posvuda. U „Oporuci“ on neprestano i neumorno govori: Bog dade, meni bratu Franji..., prepoznajući Boga kao darivatelja, a život kao dar. Isti pristup vidimo i kod njegove vjerne nasljedovateljice svete Klare. Oporuka, zbog boli i nemoći, završava blagoslovom u trima riječima: prvotno Franjo poziva da u spomen na ovaj blagoslov i oporuku ljubimo jedni druge, zatim da ljubimo i opslužujemo Gospođu svetu Siromaštinu, s kojom je on sklopio savez, a treća riječ bila je odanost i podložnost Majci Crkvi. Tri su koraka prikazana, svaki donosi svoju dimenziju pogleda na život, a plod su Franjinog pokorničkog puta.
1. U spomen blagoslova i oporuke uvijek ljubiti jedni druge
Franjin blagoslov je prikaz i prepričavanje njegovog života, po kojem on poziva braću na nasljedovanje Krista. Njegov prikaz nije izložen samo divljenju, nego poziv na odvažnu i hrabru odluku u nasljedovanju i življenju. Put počinje spomenom ili sjećanjem na život vrijedan življenja, a takav život Franji počinje otkrićem Krista i brata čovjeka. Put je to od onog mladića u trgovini svoga oca, koji nemilosrdno odbija siromašne prosjake, do potresnog susreta Franje i gubavca. On siromašne nije ni dotaknuo, već ih je tjerao riječima, a gubavca je „dotaknuo“ poljupcem koji ga ganu. Taj trenutak predstavlja obrat života, izlazak iz kulture individualne slobode i slobode jačih i imućnijih nad onim siromašnim. Poziv je ovo na bratsku ljubav, koju je sam svetac gajio prema svemu. U Oporuci govori: Gospodin mi dade braću, što predstavlja poziv u kulturu života, odnosno suživota s braćom i sestrama. Trebali bismo biti ljudi života, na život pozvani i za život stvoreni. „Fratri - braća“ pojam koji ima iskrivljen oblik od „fratres“, iako krivi gramatički oblik, prikaz je kako je bratstvo (sestrinstvo) temeljna vrijednost. U patniku i siromahu Franjo je otkrio i susreo Krista. Ovakav susret daje plod, a to je drugi čovjek. Susret Franje i Krista patnika „mijenja njegovo srce“, a naposljetku i tijelo. Kako navodi Toma Čelanski u Drugom životopisu: Kad, brate - govorio je braći - ugledaš siromaha, pruža ti se zrcalo našega Gospodina i njegove siromašne Majke. Na sličan način u bolesnima promatraj boli što ih je on za nas preuzeo. Način ovakvog življenja prikaz je ekonomije spasenja - ići bratu, posebno najbjednijem, znači kročiti prema Bogu. Krist nas čeka u svakoj osobi koja nas treba.
Franjino poimanje Krista ima i očinsku dimenziju, a na poseban način u bratstvu. Krist je živi izvor i temelj bratstva. Cijeli život, pravilo i Red Franjo temelji na živoj Riječi-Evanđelju, koje smatra napojem bratstva i poticajem na međusobno prihvaćanje. Ovakvim stavom odgovara na pitanje Jesam li ja čuvar svoga brata? (Post 4,9), koje postavlja enciklika, skida masku i otkriva namjeru izopačene slobode, u vidu kontradikcije o "ljudskim pravima". U ovo doba kada se svečano proklamiraju nepovrediva prava osobe i javno afirmira vrijednost života, negira se ili gazi sâmo pravo na život, osobito u značajnijim trenucima postojanja kao što su trenutak rađanja i umiranja. Franjo je žarku ljubav izlijevao u molitvi, najviše u dva trenutka Kristovoga života: rođenju i muci (smrti). Odnos Boga i čovjeka preslika je odnosa čovjeka i čovjeka, a sve je preslika odnosa čovjeka prema samome sebi.
2. Ljubiti i opsluživati Gospođu svetu Siromaštinu
Prihvaćanje života kao dara, kao nezasluženog i vrijednog, prikazuje suprotnost „kulturi smrti“. Darivanje je plod ljubavi prema drugome, a ono nastaje iz vlastitog odricanja. Dar nije od viška, nečega što je meni nepotrebno, nego od onoga što mi je vrijedno i prijeko potrebno. Franjo zahvaljuje Bogu darivatelju na svemu stvorenom, nazivajući sve braćom i sestrama, a jedino siromaštvo naziva Gospođom. Sa svima mu je odnos na ti, a sa siromaštvom na Vi. Ovakav odnos pokazuje potpunu predanost siromaštvu, odnosno „ničemu“. Franjo je sa Siromaštinom sklopio sveti savez, u kojem on putuje i traga za slobodom, jer biti potpuno siromašan znači biti slobodan. Gospođa je Siromaština uglavnom sama, ljudi je ne vole i od nje bježe, ona je bez pratnje i odjeće, „ne bijaše nakićena ogrlicama“, ali je ona jedinstvena i rijetka pojava. Franjin trag siromaštva je u slobodi, bilo vanjskoj ili unutarnjoj; on s braćom, zajedno putuje na goru gdje obitava Siromaština. Naglasak je na „s braćom“ i „na goru“. On ne ide sam, a gora predstavlja nimalo zgodan i udoban put, jer siromaštva nema u udobnosti. Zakon ljudski i zakon Božji prikaz su određenih normi za dobar ili miran život, međutim svjedoci smo kako je zakon ljudski lako i često promjenjiv te ima puno „rupa“, dok božanski ima svoju logiku i nije onaj koji uvjetuje, nego se daruje u slobodi prihvaćanja i življenja. Veliki problem koji naglašava enciklika je u pokoravanju često iz vlastite udobnosti donesenom zakonu, dok Boga i njegov zakon zaboravljamo. U čovjeku postoji tendencija za opravdanjem i opranim rukama, stoga se zakon nerijetko koristi u svrhu komfora, laži i obmane.
„Imam na to pravo“ česte su riječi današnjeg društva, a svi se mi time vodimo i ponekad služimo, ovisno je samo na kojim i kakvim razinama. Pravda za ovo ili ono…to bi trebalo označavati kako nešto posjedujemo ili imamo vlast nad kim ili čim? Franjin ideal siromaštva prikazuje odricanje svakoga prava na posjed. On svlači odjeću na trgu i daje je svome ocu, čime predstavlja potpunu slobodu na pravo sina, prvorođenca, zemlje i posjeda. Logika sveca je nikakvim posjedovanjem postići potpunu slobodu. Iz takve slobode spremni smo darovati život jedni drugima. Vlastita sloboda uvjet je za susret s drugim, iz čega izvire život za drugoga - jedini život koji je vrijedan življenja.
Najveća je suprotnost siromaštvu oholost, kako navodi enciklika u 21. paragrafu: pomračenje smisla i osjećaja Boga i čovjeka. Takvo što vodi u praktični materijalizam, individualizam i utilitarizam. Živeći život bez Boga ili kao da je sam Bog, čovjek samog sebe osuđuje na vlastite snage, moći, talente i sposobnosti, ali bez Stvoritelja nema ni Stvorenja.
3. Odanost i podložnost Majci Crkvi
Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli svojim očima, što smo gledali i opipali svojim rukama, o Riječi života ... naviještamo i vama, tako da možete imati zajedništvo s nama (1Iv 1,1.3). Crkva je primila Evanđelje kao navještaj i izvor radosti i spasenja. Glavna joj je zadaća naviještati Isusa, a on sam je život, stoga smo pozvani naviještati i svjedočiti život. Franjina crkvenost prisutna je od početka njegova djelovanja, a njegova poslušnost Crkvi i dalje predstavlja izazov i poziv nama danas. Sam piše: Gospodin mi dade takvu vjeru u crkve. Poslušnost i sloboda djeluju sukladno na kršćanskom putu, a ako bi i došle u sukob, ne pribjegavajmo oholom otporu, nego poniznom prihvaćanju iz ljubavi. Franjin posluh bio je jedino u savršenoj poslušnosti, njegova je formula „3S“: posluh u svim stvarima, svim prilikama i u svako vrijeme. Posluh bez kompromisa. Franjin odnos prema Crkvi je poput poslušnog djeteta, ali uz istinu, koja nosi otvorenost kritici i propitivanju djela. S crkvom vjerovati, moliti, misliti i živjeti, bila je to zadaća Franjina života, odnosno njegovo geslo glasi sentire cum ecclesia.
Njegov je život bio u služenju Evanđelju života. Pored tolikih društveno-ekonomskih razlika, imao je i dao život za one na margini, nemoćne bez glasa. Takav lik i djelo ohrabruju naše korake u životnim djelovanjima. Enciklika upozorava na nove prijetnje ljudskom životu, eutanaziju, pobačaj, kontracepciju itd. u ime individualne slobode. Naglašava izjednačenje zločina s pravima – samo neka je pojedincu dobro, a o posljedicama toga se i ne govori. Naši životi koji su dio velike obitelji - Crkve, povjereni su majčinskoj brizi svakog djeteta, jer svaki je život nepovrediv i vrijedan. Mi vjernici smo poslani u društvu promicati ispravno shvaćanje o životu.
U zaključku enciklika uzdiže lik Marije Djevice i Majke koja je najtješnje povezana s Evanđeljem života. Ona je poput Crkve čiji je ona tip, majka svih koji se nanovo rađaju na život. Ona je zapravo majka Života po kojem svi žive, i kada ga je iznjedrila iz sebe same. Ona je na neki način dovela do ponovnog rođenja sve one koji su trebali živjeti tim Životom. Marija je uzorak prihvaćanja i njegovanja života. Franjo je izgarao u pobožnosti prema Mariji, a posebno naglašavajući njen odnos s tri osobe presvetoga Trojstva, uzora onoga što Bog želi uspostaviti sa svakim od vjernika. Djevicu naziva siroticom, jer je ona priključena Kristovom brigom za siromašne. Uzor ovakvog života u tri Franjina koraka, prikaz su kreposnog života, a Marija je uzor i model svake kreposti. Neka nam na hodočašću slavljenja života i pobjede nad smrću ona bude odvjetnicom i zaštitnicom.
Literatura:
1. IVAN PAVAO II., Evangelium vitae – Evanđelje života: Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, Kršćanska sadašnjost, 2003.
2. Franjevački izvori, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Sarajevo-Zagreb 2012.
3. Lázaro IRIARTE, Povijest franjevaštva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2013.
4. Oton KNEZOVIĆ, Franjevački idealizam, Savremena pitanja, svezak 28-30, Mostar 1929.
